Zlatousta
10.07.2006., ponedjeljak
Pismo majci
Jesi li živa, staričice moja? Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje. Nek uvecer nad kolibom tvojom ona čudna svjetlost sja i dalje. Pišu mi da viđaju te često zbog mene veoma zabrinutu i da ideš svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. U sutonu plavom da te često uvijek isto priviđenje muči: kako su u krčmi finski nož u srce mi zaboli u tuči. Nemaj straha! Umiri se, draga! Od utvare to ti srce zebe. Tako ipak propio se nisam da bih umro ne vidjevši tebe. Kao nekad, i sada sam nježan, i srce mi živi samo snom, da što prije pobjegnem od jada i vratim se u naš niski dom. Vratit ću se kad u našem vrtu rašire se grane pune cvijeta. Samo nemoj da u ranu zoru budiš me ko prije osam ljeta. Nemoj budit odsanjane snove, nek miruje ono čega ne bi: odveć rano zamoren životom, samo čemer osjećam u sebi. I ne uči da se molim. Pusti! Nema više vraćanja ka starom. Ti jedina utjeha si moja, svjetlo što mi sija istim žarom. Umiri se! Nemoj da te često viđaju onako zabrinutu, i ne idi svaki čas na cestu u svom trošnom starinskom kaputu. Sergej Aleksandrovič Jesenjin |
