Život u zlatnom kavezu.. nije zlato sve što sja!!
ponedjeljak, 01.06.2020.
On..koji me jedini drži na životu..
Ne, nije riječ o mom ljubavniku..suprug nema razlog za ljubomoru i posesivno ponašanje..ili ipak ima..
Šljaker, propalica, siromašan je, podstanar je, dane provodi u birtijama.. to su riječi koje moj dragi muž ponekad počne izgovarati ulazeći u našu kuću.. pitam ga svaki put o kome govoriš, a odgovor je uvijek isti.. o onom majmunu M...
Ponekad prešutim, ponekad promjenim temu, a najčešće ga pitam zašto je tebe briga što ta propalica radi.. on samo prešuti.. znamo oboje odgovor.. on mu je trn u oku.. iako je (po njegovim riječima) siromašan, običan šljaker, on se njega itekako boji.. ništa ne zna, ali sluti.. načuo je davno nešto.. a priča ide ovako...
Bilo je to vrijeme srednje škole..mladost,ludost, izlasci..i tako ja upoznam jednog simpatičnog dečka par godina starijeg od mene.. počeli smo se družiti..nekako smo se uvijek nalazili na istim mjestima te je moje društvo i njegovo društvo zapravo postalo jedno.. bila nas je grupica i bili smo nerazdvojni..
Njemu su poginuli roditelji kada je imao 12 godina, "brigu" o njemu preuzela je tetka..koja je radila sve, samo se nije brinula o njemu.. snalazio se sam..uskakali su mu susjedi, prijatelji..i godinu po godinu postao je punoljetan i zaposlio se..
S vremenom se između nas razvila ljubav.. ima najljepše plave oči na ovom planetu..i najnježnije ruke.. još i sada, toliko godina poslje, kada zatvorim oči mogu osjetiti njegove prste na svome licu..
Trajala je tako naša ljubav i romansa neko vrijeme.. ja srednoškolka.. počeo se približavati fakultet..a on, kako bi rekli moji roditelji pa danas i muž, šljaker, sirotinja..
Kako mogu dane provoditi u onakvom njegovom ćumezu, njima nikako nije bilo jasno.. još kad sam rekla da ne želim na fakultet.. SMAK SVIJETA!!!!
Upetljali oni prste.. to ne priliči njihovoj kćeri i eto me sad tu gdje sam.. s mužem koji sve to što je postao može zahvalit mojim roditeljima, i susjedom koji nekoliko kuća dalje od nas radi,gradi svoju kućicu, i koji ima naljepše plave oči na svijetu..
Ima ona pjesma..ljepotica i sirotan.. PLAČEM SVAKI PUT NA NJU.. na pola puta mi smo stali,sreće nismo mi imali, bogatašu su te dali... znam da sada svega imaš, srebro,biser,zlato ti od njega primaš,al srce je tvoja sad slomljena grana,sva zadrhtiš kad pomisliš na svog sirotana... nekad bio željan kruha,sada imam više nego što mi treba, od kućice male ja napravi dvore, al bez tebe u njoj sviću sve tužnije zore..
On je nakon nas imao jednu vezu, puklo je to veoma brzo.. sad je već dugo sam.. počeo je piti pomalo.. ali je napravio nešto što mi svaki put izmami osmjeh na lice..
Mom mužu je rekao doslovno ovako: ona zna tko nju voli i tko ju čeka, a kad tad će mi se vratiti kad joj ti dosadiš, a dosadit ćeš joj brzo..
Moj muž i dan danas ne zna da ja znam da je M to njemu rekao..
Ponekad ga sretnem.. uljepša mi dan,mjesec..ma čitavu godinu!!
Prije par dana išla sam ujutro u dućan, a meni iza leđa netko kaže dobro jutro.. okrenem se i razvučem najveći osmjeh koji postoji..vidim njegove plave oči i poprave mi dan.. onda me je pitao: " Zašto si budna tako rano, zašto ne spavaš? Što tebi ne da mira? Jel isto što i meni? "
Onda sam samo slegnula ramenima i otišla..sa suzama u očima... tako blizu,a tako daleko..
Oznake: nesretna ljubav
