|
seule la peur.
al' često čak i kad je vesela, toujours.
pamtim... :))
|
i tried to laugh about it, cover it all up with lies
Toga je dana jedno biće provelo oko tri sata sjedeć na istom mjestu, samo, nepomično. Na trenutke bi mu sunce peklo oči, a na trenutke bi ga prozreo hladan vjetar. Tri je sata sjedilo na istom mjestu i sve što je gledalo bila je i previše poznata okolina, umotana u sivkasto zlatnu boju svakodnevice. Kao da nije postojalo ništa drugo u tom trenutku. Vrlo nepotrebno. Hajmo zamijeniti uloge... Neiskrenost prema sebi i drugima me prati u stopu i izvlači neuvjerljive odgovore, tako da imam osjećaj kako mišljenje o meni pada u očima drugih ljudi. Što i nije promijena jer sam ili precijenjena ili podcijenjena, čak i od same sebe. Sve je na trenutke prazno, svaki pogled primljen od nepoznatih ljudi je sumoran i to čini i moj pogled praznim jer ne nalazim ni jedan detalj koji bi ga upotpunio. Iako znam koji detalj želim tražiti... Vrlo zamorno.  I više od svih najbližih ljudi kojima je doista stalo, jedno razdoblje obilježio mi je stranac. Ne potpuni, ali stranac. I ne postoji osoba koja može činiti toliki dio mene kao netko nepoznat. Vrlo nepromišljeno. Ne zaboravi da vidiš više nego što gledaš...
46 komentari
kao da je bilo jučer
Kapci se sklapaju, tijelo mi traži san, ali misli uporno bježe u stvarnost. Uz tišinu, bore se u meni. Misli pobijeđuju. Pogled na sat. Podne je, a ja očajnički želim spavati. Ni hladan zrak ne pomaže, samo me uspijeva do kraja dotuči. Mičem kovrčavu kosu s lica i postavljam si isto pitanje. Zar je vrijedilo? I iako znam odgovor, ne želim ga priznati iz razloga što bi me ili potpuno slomio ili dao barem malo snage. Glava mi gotovo puca zbog snage misli koje su je tada zaokupile, no tek trenutak kasnije trčim od hladnog zraka vrišteći odgovor kojeg sam se cijelo vrijeme bezrazložno bojala. Da. Vraćam se u toplinu, no više nemam potrbu za snom. Vrištim. Ali...čak i ako je to odgovor koji sam trebala, ne nalazim mu smisao. Zaustavljam se. Ponovno tišina. Shvaćam da je to pravi odgovor, no shvaćam da i ne znam zašto. Znat ću, obećavam si. Uvijek sam se pitala kako je moguće da se neke uspomene mogu tako urezati u sjećanje, da nakon godinu dana i dalje imam osjećaj kao da se dogodilo jučer. Jučer...da, imaginarno jučer. Zašto svako Jučer ne može imati toliko snagu sjećanja? Jer, kada bi bilo tako, mogla bih svoje vrijeme ovdje nazvati ispunjenim. Uvijek nedostaje jebeni smisao.  Poslijednjih dana razmišljam zar je potrebno uspoređivanje s nekim drugim da bih shvatila sebe? Kao da trebam osuđivati drugu osobu da bih se osjećala superiorno i shvatila kakva sam zapravo. Znam da to nije jedini način, ali suočavanje sa samom sobom je preteško, ovako je puno lakše. Ionako nije ljudski osuđivati sebe... I fali mi košarka. Jako. A vrijeme je takvo da ne mogu ni na basket -.- Tako da mi i ne preostaje ništa drugo nego razmišljati u svojoj tišini i vrištati po potrebi. Da, sada shvaćam da sam se definitivno promijenila.
96 komentari
loveless love
Imam sve što me čini potpunom. I ne trebaš mi više. Sniježni prizor osvijetljen slabim svjetlom uličnih svjetiljki, pod tamnim, jednoličnim nebom. Mračna prostorija ispunjena nepoznatim, jakim, slatkim mirisom. Tračak svjetlosti što dopire iz susjedne sobe prelazi mi preko lica. Prekinuta tišina. Samoća. I Billie Holiday. 
76 komentari
|