osmijeh za kraj :)

srijeda, 31.12.2008.

31.12.2008. I sutra će devetka stajati na kraju. I znam da ću se teško naviknuti pisati tu devetku. Osmica mi je prilično draga jer sam i prilično zadovoljna ovom godinom.

...

Od početka kada sam se osjećala kao djevojka iz isfuranih tinejdžerskih filmova i kada sam ludila zbog nezaboravnih sitnica. A osjećaj je bio neopisivo savršen...
Nakon novih ljudi koje sam upoznala [izdvajam nju <3], nakon što sam ponovno upoznala neke ljude koje znam cijeli život, mogu reći da sam zrelija. Te planiram tako i nastaviti u slijedećoj godini.
Ovu mi je godinu posebno obilježilo ljeto, vrijedno svakog sjećanja. I uvijek bih se vratila tim mjesecima i najljepšim danima ove godine, kada je sve bilo savršeno.
Nikada neću zaboraviti 9.11. kada sam upoznala svoju dragu Pupsi i želim ju vidjeti i slijedeće godine. <3
I nakon svih gluposti i nepromišljenih stvari koje sam napravila, ne žalim. I danas, na zadnji dan ove godine sam posebno sretna jer mogu reći da mi je ova godina idealno završena [hihi *šejm*].


Ispunila sam svoja očekivanja i stvarno se ne mogu požaliti ni na što [ok, skoro ni na što]. Ova mi je godina bila prilično, iako ne potpuno, uspiješna i kada bih malo više vjerovala sebi, za godinu dana osjećaj bi bio još snažniji i potpun. Nadam se jedino tome, ostalo prepuštam...životu.
Novogodišnje odluke nikada nisu bile dio mene, pa tako neće ni sada. Ne želim si odrediti što hoću/neću napraviti, jednostavno želim nastaviti ovako i dalje, bez ikakva pritiska.
Čekam vatromet da označi početak sutrašnjeg dana da mogu čestitati dragim osobama novu godinu i svojoj mami poželiti sretan rođendan ^^

I svima vama želim sreću u narednih 365 dana.

Sretna 2009. godina

34 komentari

Pogledom koji seže u prazninu daljine ocrtavam ništavilo i vraćam ga natrag, u toplinu moje hladnoće. I hodam po maloj prostoriji i zaboravljam svoju namjeru i onda se pitam što mi je zapravo.
I sve što je tek maloprije činilo sreću, sada se čini tako prazno i daleko. Razlog i dalje ostaje nepoznat. Još jedan uzaludan korak i - ništa. Kao da nešto slijedeće i ne postoji.
Želim vidjeti Daleko, zaboraviti Ovdje i ispuniti Prazno nečim osobitim, ali kao da je taj jedan korak napravio granicu između čežnje i ostvarenja. Ipak je sve postojeće nepravda i za vrisak sreće stvarnost traži nešto više.

Prvi put da ne postoji strah od poslijedice, nego strah od očaja. I sve ostalo postaje nebitno.



Blagdansko vrijeme me ove godine nije učinilo posebno sretnom i nisam doživjela tu čar. Sva sreća da s njom i njom vrijeme brzo prolazi.
Zima kao da vječno traje...ali kao da ne želim ni početak proljeća.

Prazno.








Prohladan vjetar i umirujuće zrake sunca učinile su prvi dan zime izuzetno ugodnim i meni podnošljivim. Uklopnjena u masu života na ulicama koje najviše volim osamljene i tmurne, gledala sam svijetlo nebo skriveno pod oblacima koje je više podsjećalo na dan kasnog ljeta. Samoća kao da i nije postojala, iako je moja tišina bila sveprisutna. Uz nalete snažnijeg vjetra i začudo uspiješno izbjegavanje veće mase ljudi, kao da mi je zimsko doba odjednom priraslo srcu iz nepoznatog razloga koji je ostao zameten vjetrom na osunčanim, hladnim ulicama.

Malo mi je trebalo da shvatim kako zapravo volim, ovakvu, vjetrovitu zimu.



Smisao se izgubi pod nekim novim nadanjima, ponesenim izvrnutim osjećajima. Kao da vrijeme i prostor ništa ne znače, trenutci su kratki, a sjećanja preduga. Ubojito je koliko jedna naizgled uobičajena stvar može biti značajna. Ili osoba.
Nedefinirani osjećaji kao da ne namjeravaju napustiti zapletene misli u zimskom vjetru pod neujednačenim zrakama sunca koje polagano nestaje u noći. A noć je tako dosadna spram živopisnog dana...

I kome još treba bijeli Božić? To je samo istrošena idila iz hepiend filmova...



I sniježi. Na Božićno jutro. Ipak.

Sretan Božić!







Dakle...nemam riječi! Zapravo, imam, ali to su riječi koji najbolje opisuju moj takozvani izlet u Zagreb. Vidjela sam se sa svojima koji tamo žive, obišla i jedan dio Zagorja i nije me bilo briga što sam trčala po onom blatu u jedinim hlačama i jedinim patikama koje sam tamo imala, ni što sam kasnije bila prljava do koljena. I stvarno volim Zagreb, sve one široke ulice i visoke, osvijetljene zgrade i pogotovo onaj kolodvor, veći od osječkog aerodroma. Putovanje vlakom i mene čini neopisivo sretnom :D

Glavni razlog mog putovanja bila je predstava "S ljubavlju, Janis". Pola sata čekajući pred kazalištem sam nestrpljivo stiskala kartu u ruci i strčavala niz one stube, jer nisam znala što bih drugo radila.
I sam početak predstave me oduševio, pogotovo to što su napravili fantastičnu izvedbu sa samo četiri uloge. Prikazana je Janis kao mlada osoba, i kao starica kakva bi bila danas da nije umrla. Cijelu priču ona sama priča, pišući pisma obitelji i razgovarajući s novinarima. Posebno me oduševila kostimografija, jer je odjeća izgledala kao da je stvarno iz Janisina ormara.
A glazba...aww...na to nemam riječi! Iznenadile su me glasovne sposobnosti Zdenke Kovačiček i njezina odlična interpretacija Janisina glasa, te visina kojom pjeva mlada glumica Marija Borić.

Prva izvedena pjesma bila je Piece Of My Heart, po meni i najbolje izvedena, dok je trenutak Janisine smrti popratila Summertime. Dok su pjevale, osjetila sam sjaj u svojim očima jer sam imala osjećaj kao da slušam Janis uživo. Ne znam kada su me dosad neke pjesme toliko oduševile.
Na kraju su i spontano ponovili Mercedes Benz i svi u publici su pjevali s glumcima.
Nezaboravno ^^

Mislim da mi je na Me And Bobby McGee suza kliznula niz obraz...


Poslije predstave sam se prošetala do glavnog trga i zadržala se tamo neko vrijeme. Divila sam se kako je tamo sve lijepo okičeno, one lampice su uredno postavljene, bez pretjerivanja kao u Osijeku. A ipak je to metropola, ne...

Slijedeći dan - "kratka" šetnja kroz Importane i Avenue Mall, pripomaganje mojima oko rođendanske zabave iznenađenja za moju mlađu sestričnu (naravno ne u kuhinji, ja sam se držala onoga što mi ide - puhanja balona i razmiještanja namještaja...).
Navečer je uslijedio povratak kući, prilično miran povratak kući - spavala sam
u vlaku :/

Sve u svemu, shvatila sam da bih trebala češće odlaziti u Zagreb ili bilo gdje. Stvarno vrištim za promjenom okoline...

I dobila sam što sam htjela - jedan vikend samo za sebe, napokon, nisam morala ni o čemu razmišljati i to je zaista neopisivo dobro. Uživala sam u svakom trenutku predstave koja je dočarala život i razmišljanje Janis Joplin, i iako je njezino tijelo mrtvo 38 godina, njezin glas je još uvijek živ.











I sutra ću s dječijim osmijehom sjesti na vlak i voziti se dvaipol sata do Zagreba, gdje me očekuje šetnja kišnim ulicama i promjena okoline, a to mi najviše treba. A navečer ću otići u kazalište na predstavu o Janis Joplin *vrišti i skače od sreće* za koju sam toliko dugo čekala kartu. I sve će biti savršeno.
I zadivljeno ću gledati one nebodere i široke ulice, i uživat ću pod tim nebom i neće me biti briga ni za što.

Trenutno sam u onom pustitemenamiru raspoloženju i to mi štoviše odgovara.



Ne dopuštam da mi išta na bilo koji način imalo pokvari ovaj vikend, koji ću napokon provesti kako želim. Bez mjesta kojima ne želim prolaziti, bez ljudi koje ne želim gledati. Otputovati, upravo tako...

Volim slobodu. Volim i njega.


Sada se nadam tomu savršenom, tom osjećaju užitka i s nestrpljenjem dozivam sutrašnje rano jutro. I unatoč kiši koja mi je danas uvelike pokvarila dan, sutra ću je voljeti. I nimalo mi ne smetaju moje nagle promjene raspoloženja u zadnje vrijeme, jer mi tako barem nije dosadno. Otići, otputovati...da. Upravo tako. Iako, nešto nedostaje...

Izgubiti se, i ne poželjeti se vratiti.









Isprazni osjećaji nestaju u vremenu, gube svoj trag pod izlijevima euforije. Pokušavam se ohrabriti malim stvarima, ali - lako je reći, no kako poslušati te svoje riječi? Kako shvatiti - da je tako najbolje?
Stvorena je iluzija, zaslijepljujuća iluzija, koja me vodi iz dana u dan, i slaže te dane po svojoj volji. Iluzija koju zovem nada.
Prokleto se protivi stvarnosti, kontrolira moj um i nosi sa sobom izvrnuta sjećanja, ona za koja nikada ne želim zaborav, ona koja su još tu. Iluzija nesnošljivih očekivanja koja i dalje potiče moju ludost i čini mi ono - što bih si vjerojatno i sama činila. A, možda, jednog dana...



I kad ulične se svijetiljke gase, budi se dan, iluzijom proživljavam još jedno vrijeme. A ipak, ta iluzija je moja. Ne želim ju, ali ja sam ju stvorila.

poželite mi sreću.







Monotonija se polako uvukla u svakodnevicu i poigrava se s mojim živcima. No praznina na ovim ulicama me upotpunjuje i donosi neki poseban osjećaj kojeg volim. Samoća mi je najvjerniji prijatelj, znam to.
Kako lijepo zvuči tišina, u najskrovitijim kutovima misli, gdje ne postoji ništa drugo osim njezinih nečujnih riječi izrečenih šapatom.

Lako je reći; i ako jednoga dana prođeš kroz to sivilo, a ne završiš na dnu ponora, znat ćeš se uzdići iznad onoga što te spriječavalo i uzeti kontrolu. A ako ne uspiješ...što onda? Zarobljena si u sivilu, shvati. Nitko ti ne zna pomoći...
Žališ za malim stvarima, a u drugom trenutku ti je svejedno. To odlazi u nepovrat, shvati. Uspomene tih dana sada su samo čežnja koja polagano blijedi. Nastaje zaborav. Tvoji trenutci padaju u ponor, dok ti to mirno gledaš i ne trudiš se ništa promijeniti.

Predblagdansko vrijeme me ni u kojem smislu ne ispunjuje, niti se razlikuje od nekog drugog doba godine. Jedino, što sad ne mogu normalno hodati po trgu jer me zaslijepljuju one lampice, a iza sebe neprestano slušam zvuk onih idiotskih petardi. Toliko o tome -.-

Želim jedan magloviti dan. Želim ga jako!



Sve će na svoje doći, jedne sunčane noći...









Vrijeme prebrzo prolazi. Dani se čine kao sekunde. I nema više vremena za prazna razmišljanja, ni za duge razgovore. Što je dobro, jer želim da što prije prođe. Želim ona maglovita jutra jer tada ništa ne vidim i to je predobar osjećaj. Ruke su hladne, obrazi vreli, dok ostaju samo tragovi po mokrim cestama, koji se zatim brišu i nestaju.

Ne želim nestati s njima!

Ljudi se mijenjaju, iskreno vjerujem u to. Promjena je uvijek moguća u čovjeku, samo nismo dovoljno snažni da ju prihvatimo. Ljudi imaju više lica, dvoličnost je mala riječ. A svako od tih lica ima još svoje maske koje ga u nedogled pokrivaju. Nema tu spasa, to je urođeno. Jedino što možemo je naučiti skrivati ona druga lica i pokazati ono koje iz nas izvlači najbolje.



Znanje se može priopćiti, mudrost ne.

Apsurdno je uspoređivati znanje i pamet, jer to nije isti pojam, ni približno. Znanje nam može koristiti, uvijek se može nadopunjavati, dok je pamet nešto što se može isključivo isticati i razvijati. Ali ne može se steći. I pametni žive u neznanju.

Vrijeme će brzo proći, kiša će izbrisati tragove, ljudi će se promijeniti...Ali što će ostati??

Zar sam ja jedina koja nije oduševljena Sumrakom??