a san je toliko sličio stvarnosti

petak, 27.02.2009.

Zrak koji udišem postaje pretežak. Kao da se svaka točka u prirodi okrenula protiv mene i pokušava me promijeniti - na gore. Prilično je čudno kad shvatiš da te izuzetan strah koči od nečega što poslijednjih godina želiš najviše na svijetu. Unatoč brojnim sukobima, nikada se zapravo nisam uhvatila u neslaganju sa samom sobom. Do sada.

Ionako se činilo kao davno odsanjani san. Stvarnost ne bi mogla biti toliko naklonjena mojim željama, jer filmski trenutci ne postoje.



Because if love means forever, expecting nothing returned
Then I hope I'll be given another whole lifetime to learn.

A što ako je vrijedno rizika? Onda ne može biti suludo, niti krivo. Možda nešto/netko u meni doista vjeruje u to, možda je moguće učiniti strah nemoćnim. Onda letimo iznad oblaka.

A to ne bi trebalo poznavati granice?

Ali zrake sunca toliko mirišu na nekog drugog...

43 komentari

Postalo je drugačije, isprazno. Nema više onog osjećaja, opća nezainteresiranost za svijet ponovno oduzima moć zdravog razuma, radnje su učinjene nesvijesno. I ponovno se nasmijem istim, pretjeranim stvarima i začudo - sve se ponovno čini tako jednostavno.

Zašto se neke stvari sada čine tako nestvarnima, udaljenima, dok su nekada bile potpuno normalne?



Samo čekam sunce pa da osjećaj umomizvantijela bude potpun i neće mi trebati nitko i ničije riječi da imam društvo. Ima nešto u svemu tome...

Kolika je ironija kada ti netko/nešto ostvari bezvrijednu želju, a ti u tome nalaziš razlog za dodatna promišljanja ni o čemu.









Kao hodati zatvorenih očiju u nepoznatoj ulici jednako je lako pronaći ono što tražiš. No kada bi postojao netko tko bi ti pružio ruku, ne bi li bilo lakše? Ruke nema. A sve više postaješ svjesna da oko očiju zapravo imaš povez koji ne možeš/ne želiš skinuti. Znaš da postoje ljude koji te promatraju, i čekaju kada ćeš se spotaknuti, znajući da će tada povez biti čvršće svezan. I misle da ti je stvarno stalo do njihovog mišljenja, ali zapravo se ti njima smiješ, njima i njihovom licemjerju i svakoj riječi što izgovore. Znaš da ti ne trebaju, ali na neki čudan način - oni trebaju tebe. I jebe ti se.

Čemu padati pred očima drugih, kada možeš pasti u samoći?



Sjedim i tek sam naizgled prisutna. I zatvaram oči pod zrakama sunca, i iako sam prije smo dvije minute izgledala hladno, sada se smijem. Volim kada imam puno obaveza, pa se vrijeme za dosadu i besciljna razmišljanja ne ukapa u moj dan. Kao da ni ne stignem biti sa sobom i to je divno. Sve više poprimam osjećaj da izgubljenosti u meni nije mjesto. Barem zaboravljam Sutra...

Smijeh u daljini tako podsjeća na sreću...