spark in the night

ponedjeljak, 30.03.2009.

Da mi je netko i u šali rekao da će ovako završiti - ne bih vjerovala. Moj odgovor bio bi površinski smijeh, okretanje očima i skretnje s teme. Jer, zaista, ne bih se ni u kojem pogledu mogla načuditi svojoj reakciji niti lavinom dobrih osjećaja koja me znala iznenada preplaviti. Ne znam u kojem sam dijelu ovog bića Sebe to uspijela pronaći i dopustiti površinskoj ogorčenosti da poklekne, niti otkud mi snage, a svakim trenutkom sve me manje zanima. Bitno je ono što upravo vidim, začudo divan odraz u imaginarnom zrcalu. Uvijek bih mogla iznova ponoviti osjećaj nadjačavanja same sebe i samoga sna u svakom obliku.

Sve više vjerujem u vječni razlog za svaki shvatljivi događaj, jer bi to objašnjenje dalo smisao mnogočemu. Uz to također oduzima smisao tugovanju i bezrazložnom negativizmu što vodi u sve dublje padanje ispod razine zdravog razuma, utapanja u crnoj vodi potisnutih osjećaja, sve dok se ne javi strah od doticanja dna. Opisati osjećaj ponosa što to sagledavam samo kao sliku nečega trenutno nedostižnoga - bilo bi nemoguće sažeti u jednostavne i razumljive riječi.
Zar je potrebno nešto očekivati kako bi se očekivanja ispunila? Nimalo. A kako se najmračnije misli mogu pretvoriti u najsvijetliji dan, uvjerenost u moć ljudskog uma i prestizanje zamišljenih granica postaje sve čvršća.



Ali usprkos pobjedi nad Sobom, još uvijek silno želim vjerovati u prolaznost, u to da će s vremenom sve to izblijediti i postati neznatna misao negdje gdje ni ja sama više neću zalaziti, samo tek se osvrnuti kako bih se prisjetila da sam i nekada prije živjela. Prisjetiti se da je ipak postojao netko prije svega što će onda upotpunjavati neku novu pobjedu.
Jer na svijetu ne postoji apsolutni pobjednik - pobjeda podrazumijeva i slom, makar se radi o borbi u osobi. Druga strana imaginarnog zrcala obojena je u crno, jer ju jednostavno nemam hraborsti pogledati, niti prihvatiti. Želim nositi u sebi uvjerenje kako ne postoji više od očekivanja, kako Ostvareno i Neostvareno imaju samo jednu stranu. Vrijeme ne liječi, nikada i nije, drago mi je da znam kako će taj dio mene pripasti drugim ljudima koji će ga ponovno učiniti potpunim, jer to samo oni mogu, ne čineći ništa bitno.
Nevjerojatan dio mene se raspadne, ostavljajući za sobom dva dijela - onaj koji će zauvijek ostaviti tragove na mom licu i onaj, koji mi svakim trenutkom ulijeva povjerenje u svoju ličnost i svaki komadić svijeta oko sebe.

Da mi je itko ikada rekao da će ovako završiti - ne bih vjerovala. Ne bih željela vjerovati. Ali trenutno ne znam što da mislim o tome, osim da stvarno vjerujem kako mi je upravo to trebalo da bih upotpunila dio koji je nedostajao i zauvijek ga ostavim na mjestu koji će služiti za čuvanje divnih uspomena o divnim ljudima.

Jer sve se događa s razlogom. Svemire, hvala ti na tome.

30 komentari

Mijenjati hladoću za vrelinu. Mijenjati oblake za sunce. Mijenjati srijedu za nedjelju.

Mijenjati...(nedovršeno)

Pogledati ponovno u jednom dahu, zaklopiti oči kada to najviše želim, kao da je sve ionako samo slijed jednog jedinog trenutka u nebrojeno mnogo kopija. Kao da mi nikada neće iskliznuti iz ruku...



Naviranje snažnih sjećanja. Vjetar. Drhtavica. Pogled u nebo...

Zaustaviti svijet i ...










Uvijek, kada me netko rastuži, lako se sjetim i drugih stvari koje me čine, ili su me nekada činile tužnom. I onda taj osjećaj u trenutku dosegne vrhunac.



Zašto se toga ne mogu sjetiti kada sam sretna?








Sedamdeset i tri stoljeća ne bi sadržala dovoljno vremena za sve što mi u jednom trenutku može biti na pameti. Svo bi to vrijeme bilo potraćeno ni na što, jer ni upola tih zamisli ne bi bilo ostvareno - nedostatak vremena preuzima krivicu.

Sunce na obrazima i vratu označava početak išćekivanja još jedne zime, jer kakav bi to svijet bio kada bi se sve svelo samo na uživanje? Ne, uvijek postoji i druga strana. Mi nismo ljudi što ne znaju za brige, mi u njima nalazimo suprotnosti kojima se veselimo.



Izražavanje na nepoznat način, smijeh, dubokoumni razgovori, bolesne šale i još mnogo toga što sam vjerojatno prespavala. Zašto svaki dan ne može biti takav? Ali ipak...mi nismo ti ljudi. Oni su naše sjene, ostavljene na prašnjavom tlu kraj rijeke. I trenutno se želim vratiti po njih, ali možda je i bolje ovako. Tko uostalom voli promjene?

Sedamdeset i tri stoljeća ne bi mi bilo dovoljno, ali u samo dva sata sve moguće može biti izraženo, iako ne ostvareno, no sasvim dovoljno. Zato je život tako kratak.

I sada samo čekam da mi glava pukne (doslovno).