sve je ok, hvala na pitanju.

nedjelja, 28.09.2008.

Jesenje doba. Ne uveseljava me previše. Jedino što mi se tada sviđa su prelijepe boje koje ispune drveća. Ali toga još nema, tako da za mene još uvijek traje ljeto. Da, ljeto u kojem je nebo sivo, kiša pada svaki drugi dan, a ja nosim jaknu. Kada vidim prvi crveni list na podu, priznat ću da je jesen.

Danas sam imala priliku besplatno ići na utakmicu Osijek - Šibenik. I odbila sam. Zašto? Nije mi se dalo.
To mi je oduvijek bio najgluplji razlog koji mogu navesti. Ne da mi se. I sada mi je žao što sam odbila.
Zbog najglupljeg razloga. Ne da mi se inače ne postoji u mom riječniku. Što je meni??



Gledam oko sebe i vidim toliko ispraznosti. Zašto? Zašto su neki ljudi toliko odlični u jednom smislu, a toliko sjebani u drugom?
Zašto je razgovor s nazovimo normalnom osobom toliko rijetka pojava?
Ne želim da bude tako.

Stojim na vrhu planine iz mog sna,
i govorim si da nije tako teško kao što se čini.

Ne možeš drugome dati pravi savjet ako ga ne možeš dati ni sebi. I zato ne želim da me itko išta pita.
Ja sam samo rame za plakanje, ne govorim, šutim i slušam. I točka.

Daleko od očiju, daleko od srca. Najveća glupost koju sam ikada čula. Nimalo ne vjerujem u to, niti sam ikada vjerovala. Jer ljubav ne poznaje nikakve granice. Bar bi tako trebalo biti...
Tako bismo trebali razmišljati. Ali zašto bi sve bilo jednostavno, kada može biti komplicirano?

Jedan me razgovor danas nasmijao. I još imam osmijeh na licu zbog toga. I dobre sam volje. Bez nekog posebno razloga. I još uvijek mi se ništa ne da. I to, začudo, postaje vrlo dobar osjećaj.
Smijem se.

Daughter of rage and love.

74 komentari

3012 virusa. Zato me nema. Ali sad je sve ok.
U proteklih tjedan dana dvaput sam u kinu pogledala film "Mamma Mia" (ići ću i treći put ako nađem nekoga tko me može podnijeti.) Od srca preporučam. I sada teroriziram sve oko sebe Abbinim pjesmama. Neka.
I moram se pohvaliti. Napokon sam napravila nešto od ove svoje kose. Ošišala sam se, obojala u svijetlo smeđe i odrezala šiške. Sada izgledam kul.





Daughter of rage and love.







Prošli post je bio depresivan, nije li (?) I htjeli ste veseliji post. I ja sam ga htjela.
Nisam više depresivna. Smijem se. Stalno. To je ljepše. I ništa mi ne smeta. Lijep je dan. Ustvari, svaki dan je lijep. I zato imam razloga za smijeh.

Po prvi put sam uživala u takvom društvu. Imala ispunjen dan i bila doista sretna, unatoč njima, jer se nikada prije nisam tako osjećala s njima. I zadovoljna sam.
Ali ipak, uz taj sanžan osjećaj pripadnosti, boriš se i s onim osjećajem izgubljenosti koji je oduvijek bio uz tebe i kada pomisliš da ga više nema, prevariš se. U jednom trenutku sve ono nestane i kao da nastane tišina, iako to drugi ne vide, ona je u tebi i ide ti na živce, ali ju ne možeš otjerati.
Ali u slijedećem trenutku sve je ponovno u redu, tišina i osjećaj izgubljenosti su nestali i više ne moraš pretvarati. I iako to potraje samo jedan prokleti trenutak, dovoljno ti je da shvatiš kako i dalje tu ne pripadaš. Ali to ti ne smeta, jer dok se dobro osjećaš, ništa drugo nije važno, zar ne (?)







Predivna pjesma. Potakla me na razmišljanje. Točnije, Marija me potakla na razmišljanje nakon što smo jutros na msn-u razmijenile mišljenja o značenju te pjesme. I ona je izdvojila ovaj dio o kojemu se može puno reći.

Koliko često govorimo ono što ne mislimo (?) I u dobrom i lošem smislu.
Riječi su prazne. Prazne. Da, samo prazan skup glasova iza kojeg bi se trebali nazirati istinski osjećaji. Ali ne. Riječi su prazne. One bez djela ništa ne znače i ne bi trebale značiti. Prečesto koristimo krive riječi, koje ne proizlaze iz duše kao što bi trebale. Riječi katkad i nisu potrebne.

I sada bih htjela reći svojoj dragoj prijateljici (njezino ime nije važno, ona će se prepoznati) da nekada neće sve ići po savršenom planu. Možda život od tebe želi nešto drugo, sigurno ćeš puno puta promijeniti svoja razmišljanja o tome tijekom tih godina. Bila bi velika šteta u srcu se vezati za osobu koja, unatoč onome što ti govori, zapravo nije toliko vezana za tebe. Puno je prilika, puno je drugih ljudi i iako te ljubav prema njemu koči u svemu tome, pokušaj se osloboditi i živjeti za sutra, ne za neki dan koji će doći tek za čeitiri godine.
Uvijek možeš jednim dijelom sebe biti vječno vezana za njega, ali drugi dio oslobodi i prepusti se.

Možda si u pravu, možda za ljubav stvarno nisu važne godine, možda ljubav može spoznati samo kada ju osjetiš, ali ukoliko ju ti ne osjećaš uzvraćenom, možda to i nije tako. Same riječi su prazne. Iako te čine sretnom i ispunjenom, to nije dovoljno.
Želim te opet vidjeti bezbrižnu.

I Marija, hvala ti na onom jednostavnom razgovoru neki dan. Lijepo je razgovarati s nekim tko te ne poznaje, tko te ne može osuđivati. Lijepo je istresti sve iz sebe, znajući da će to ostati između tebe i nekoga tko će ti sve iskreno reći. Hvala i Nejiri i Juraju.

Hvala vam svima. I ponavljam kako je lijep dan. I svakim trenutkom postaje još ljepši.

Daughter of rage and love.









3. dan nastave. I sada bih kao trebala govoriti o tome koliko ne volim školu, što je istina, ali neću. I praznici mi jesu draži, ali što mogu (?) Zašto bih se živcirala oko nečega što ne mogu promijeniti (??)
Nisam očarana 7. razredom, ne sviđa mi se. I točka.
I od ove godine ja ne idem na vjeronauk i mogu ponedjeljkom spavati duže i svi su mi zavidni. Neka. *lalala*

Kako ne volim onu spoznaju da vrijeme brzo prolazi, da sve jednom završava, da se cijeli život zapravo svodi na isto. Sve prolazi. Kako deprimirajuće, zar ne (?)
I kako to vrijeme prolazi, nastaje ona prokleta distanca među nekim ljudima, a uz to shvaćaš koliko nekim ljudima značiš i misliš da je tako valjda najbolje. I je li to u redu.. (?)



Nesigurnost je grozan osjećaj. Pogotovo kad si nesigurna u sebe, tj. svoje osjećaje. Grozno je kad se svađaš sama sa sobom i ne znaš što želiš. Da (?) Ne (?)
Glupo je, znam da je glupo. Ali protiv osjećaja ne možeš. I to je sjebano, ali nažalost, tako je. Najčudniji osjećaj dosad. Ne podnosim ga, želim da nestane, ali znam da neće. Osjećaji su predivna stvar, ali nekada te stvarno mogu zbuniti. I ne znam ih objasniti, a pogotovo ne ovaj.

I kada bih rekla da mi nije stalo do tuđeg mišljenja (iako se nekada čini tako), lagala bih. Da. Mogu ja imati svoj stav, ali mišljenja drugih ljudi me mijenjaju, nadograđuju moja razmišljanja i čine od mene osobu. Cijeli život učimo na životu, nitko nije rođen potpuno izgrađen. Stalo mi je do tuđeg mišljenja. Čak i kada su bolna.
Ne, ne možeš reći da te ne boli svaka moja uvreda tebi upućena. I ja sam ljudsko biće, znam kako je to. Ne da te boli, nego imaš osjećaj kao da ti je netko zabio nož u srce i dvaput ga okrenio. Užasno, zar ne (?) Ali to je ljudski. Ne možeš lagati, ne.



Daughter of rage and love.