..23 prosinca..
23 prosinca..
Dva sata poslije ponoći..
Zvoni telefon.. poziv iz bolnice..
Sve mi bilo jasno..
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
I da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
Sad još osjećam miris tvog tijela..
U našem krevetu leži po svud..
I neispijena šalica kave stalno podsjeća.. nemam kud..
Nova zora polako sad sviće..
Ali tebi to svejedno je..
I nema veze što pjevaju ptice..
Jer to gore sad ne čuje se..
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
I da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
Ne znam što sad da radim sa sobom..
Nosim neizbrisivi trag..
Nikad više tvoj šapat na uho..
Otvaram prozor.. zagušljiv je zrak..
Brzo oblačim kaput na sebe..
Žurno izlazim na ulicu..
Baš je dobro što kiša rominja..
To nisu suze na mom licu..
Samo ostaje nada da vrijeme sad liječi sve rane..
I da Bog će mi dati sad snage preživjeti te dane..
