..samopoštovanje..
Poštovanje prema samome sebi proizlazi iz osjećaja za ljudsku vrijednost. Nitko sebe nije stvorio, već nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Znači prihvaćam sebe onakvim kakav jesam: priznajem svoje darove, ali i granice. Jedan vrlo važan vidik samopoštovanja jest ne kriviti se za ono za što nismo krivi. Mi smo u potpunosti odgovorni samo za one naše odluke koje smo donijeli s punim znanjem, svjesno i uz pristanak. Samopoštovanje i ljubav prema sebi proizlaze prvenstveno iz poznavanja sebe. Osoba koja podcjenjuje sebe, nije ponizna, nego ima iskrivljenu sliku o sebi.
Tako i mi danas mnogi imamo iskrivljenu sliku o sebi. Počevši od sebe same uviđam svakodnevno da imam preloše mišljenje o sebi i da se brinem što će drugi reći. Što nije dobro. Prvenstveno zato jer mnogi vide samo ono što žele vidjeti i vide samo ono što im je predstavljeno, a ne vide čistu stvarnost niti ne vide ono što se skriva iza fiktivne predodžbe. Prečesto ljudi danas brinu za druge, previše je danas cinizma u svijetu. Ljudi vole voditi brigu o drugima, a o sebi ne. Pa istina je da svi mi griješimo i da imamo stvari za koje smo odgovorni, a koje ne možemo popraviti jer je prekasno, ali isto tako ti će ljudi odgovarati za svoja (ne)djela, bilo na ovom svijetu ili nekom drugom. Pa to je djelo te osobe i jedino ona može odgovarati za počinjeno (ne)djelo, a one osobe koje osuđuju prerano i osobe koje misle da imaju pravo na to mogu se jako prevariti. Jer ti ljudi ne pomisle da su povrijedili druge osobe, i ne vide da su te osobe povrijeđene i da namjerno rade stvari koje ljudi žele vidjeti. Često puta ja recimo napravim stvari koje pojedinci žele vidjeti. I više se ne brinem što će tko reći. Jer ako ću se vječno brinuti što će tko reći, što mislite dokle bi došla?? Pa vjerojatno bi došla do psihičkih problema (koji i nisu bili tako daleko od mene). Danas se čovjek mora poštivati i imati vjere i povjerenja u sebe. Najprije čovjek treba oprostiti samome sebi i prihvatiti se onakvim kakvi jest da bi mogao prihvatiti tuđe mišljenje i u određenim slučajevima oglušiti se na kojekakve provokacije i sl. Jedna mi stvar nije jasna, koja mi možda ni nikada neće biti, a to je ljudska psiha. Na primjer, kako netko može voditi brigu o tuđim životima i ne obazirati se na posljedice koje uzrokuje?? Zašto zazire u tuđi život i pred tuđim vratima mete, a pred svojim još ima smeća, ali je trenutno pod otiračem?? Ili recimo kako jedan dan može biti dobre volje, drugi loše, tj. kako jedan dan može pričati jedno, a već drugi okrene ploču?? Mislim zar je to potrebno?? I onda se postavlja pitanje dali te osobe, ti ljudi, imaju samopoštovanja?? Mislim dali dovoljeno sebe poštuju, jer ako ne poštuju sebe kako će poštivati nekog drugog?? I njegov privatni život?? Život nas uči mnogo čemu. I dobrim i lošim stvarima, pogreškama i manama, učimo iz vlastitih iskustava i na vlastitoj koži osjetimo bol. U tim trenucima ne smijemo spuštati glavu i dozvoliti drugima da vide slabost i slomljenost našu, a najviše od svega ne smijemo sebi pokazati da smo slabi i baciti „pušku u kuruzu“. Pa na kraju jeli to psihologija života?? Naravno da nije. Moja draga seka je prošla toliko toga u životu, na svim bolima, patnjama i greškama učila, i danas je kao „žena od čekila“. Izdržljiva, hrabra, odvažna, nepokolebljiva, puna optimizma i svih onih vrlina koje poželi svatko od nas. Tim putem moramo ići, na takve se osobe ugledati, jer te osobe imaju jako visoko samopoštovanje, a to je ipak najbitnije. Ako ti samoga sebe poštuješ (ja, ti, ona, on itd) lako ćeš svladati prepreke u životu koje ti se ispriječe. Koliko mi danas imamo problema?? Svatko od nas ima neki problem s kojim se teško nosi. Svatko od nas ima grešku za koju plaća. Netko više netko manje. Netko prije netko kasnije. Netko je od nas izgubio dragu nam osobu.. mušku ili žensku. I ja sam izgubila drage mi osobe. Neke svojim pogreškama, neke njihovim i sl., ali živjeti moram dalje. Život teče, on ne čeka da ja odlučim da mogu krenuti dalje. Ako samo još izostanem koji dan, mjesec, godinu neću više ići u korak sa samom sobom, sa svojim životom. Ako ja izgubim samopoštovanje teško ću ga vratiti natrag. Ako ja velim sebi da ja to mogu i da ja to hoću, onda ja to mogu i ja to onda hoću. Sad sam se sjetila jednog svog frenda sa faksa koji bi rekao: „Sve se može kad se hoće!“.. istina sve čovjek može samo kad ima želju i volju. Ali, opet ponavljam, najbitnije je poštivanje samoga sebe. Ako sebe vidiš u dobrom svjetlu, vidjet će te i drugi. Ako si siguran u sebe, sigurni će biti i drugi. Da, još nešto. Netko bi rekao: „Tako ti je Bog odredio!“ ili tome slično.. jest Bog je odredio, ali odredio je samo nešto. Dao ti je priliku za život. Dao ti je roditelje i rodbinu. Pružio ti je mogućnost življenja, na tebi je da si odrediš kakvo će to življenje biti. Hoćeš li krenuti putem dobrim ili putem zlim. Ako skreneš sa dobrog puta jednom u životu i odlučiš se vratiti drage volje će prihvatiti tvoje obraćenje, isto tako ako odlučiš sa lošeg puta krenuti putem dobra objeručke će te prihvatiti. U pojedinim situacijama čovjeku je potrebno možda dan-dva, mjesec-dva, godina-dvije, ali uspjet će. Najbitnija je vjera u sebe, prihvaćanje sebe onakvog kakav jesi, poštivanje samog sebe i ljubav prema samome sebi, a sve ostalo dolazi postepeno. Sve ostalo će s vremenom „doći na svoje mjesto“. Pa ipak NITKO nije savršen. Zato uzmite život svoj u ruke svoje i krenite putem samopoštivanja, samoljubavi, hrabrosti, odvažnosti i nepokolebljivosti. Jer sve se svodi na to da smo mi sami sebi najbitniji, a onda svi ostali redom. Jer ako si sebi bitan, možeš biti bitan i drugima.
P.S. Javna isprika svima koje sam na neki neposredan ili indirektan način povrijedila ovim postom, definitivno mi nije bila namjera. Dapače, sasvim suprotno.
