KOD PLATONA NA KAVI
24 svibanj 2023Kao i svi drugi, volim ponekad šećući ulicama sjesti na neku terasu kafića i uroniti u neka svoja razmišljanja, promatrajući lica i žurbu ljudi koji prolaze pored mene, a ne stignu si priuštiti taj dragocjen trenutak mira za sebe.
Moj život nazivam nekad sačekušom, onom koja te dočeka iznenada iza nekog ugla i svom silinom te udari u pleksus ili ti zada aperkat u bradu, ti ostaneš bez daha, ponekad okrvavljenih usta, savijaš se kao prut u tom ringu, dok netko odbrojava sekunde čekajući da ostaneš ležati, ali ne, ti uporno ustaješ, u obranu nekih svojih vizija ljubavi koje su teško usvojive u ovoj dimenziji opterećenoj gravitacijom tijela pa tako i gravitacijom duše.
Taj moj život me dobrano ruinirao, oduzeo mi vanjsku ljepotu, lijepo me ukrasio ožiljcima, sve u želji da odustanem, a ne shvaća da me svaka borba, svaki udarac, podiže stepenicu gore i sad me konačno taj moj život, naporna sačekuša, ostavio na miru, jer dođemo do jednog trenutka u kojem shvaćamo da je sve osim čiste filtrirane ljubavi spojene na nebeski link - prolazno.
Kaže mi život - filozofiram previše, neka odem do Platona na kavu, možemo si ruke dati, jer od ideala se ne živi i tako, ja sam pronašla Platonov kafić, izvana sasvim prilagođen ovom vremenu ni traga od starogrčkog arhaičnog izgleda.
Uđem unutra, gužva neviđena, a ja ne volim gužve. Vidim sijedog Platona, sjedi sam za stolom, gleda sve, a zapravo je negdje sasvim drugdje. Vidim, za jednim stolom gospođu Vjeru, onako zakopčanu do grla, sa njom za stolom gospođica Nada, lepršavo obučena, sve da se ne osjeti skučenom.
A Ljubav? Trebala bi biti s njima za stolom, ali nije. Vidim neku veselu grupu mladih, na čelu sa Erosom, božanstvom bez kojeg nema stvaranja, jer dio je trojstva, prvo je bio Bog Kaos pa bog Eros i onda boginja Gea koja je iz toga spoja rodila sve što postoji.
Međutim, Eros voli ljepotu, stvaranje, osjetila, on ne želi ostariti, voli mladost, ali neminovno, da počne stvarati u potpunosti, mora prijeći u svijet ideja i tako spojiti božansko i ljudsko. Kažu neki, poslije svega proživljenog pruža nam se mogućnost da u svijetu iza ovoga sami učimo stvarati materiju iz ideje. Zamisliš prelijep cvijet - njegov oblik, miris i stvori ti se u ruci pa se igraš kao dijete, a nisi dijete, nego nešto drugo, predivno i savršeno.
Od ljubavi prema tijelima, uzdižemo se do ljubavi prema dušama, a od ljubavi prema dušama, ljubavi prema mudrosti. Najljepše je sve troje imati u ravnoteži.
Sjednem do sijedog Platona, ispričam mu sve ovo, a on će meni “Jesam li ja tvoj učitelj ili si ti meni Učitelj, jer kažu, učenik na kraju postaje učitelj?“
Ja rekoh, Božanska Ljubav je i tvoja i moja Učiteljica i nikad nećemo do kraja shvatiti njenu ljepotu, jer se i ona razvija ne samo kroz nas ljude, nego kroz puls svih svemira koji postoje.
Kava mi se ohladila, ali takvu je često i pijem, jer poput starog Platona i meni misli odlutaju. Trenutno vidim malog božića Kupida kako bocka Erosa koji glumi ozbiljnost, a zapravo bi najradije malog Kupida ćušnuo po obrazu. Odrast će i on, neka ga sad u svojoj igrici.
Upravo je ušlo jedno predivno biće, svi su zanijemili od pogleda na nju.
Platon je znao tko je to. Umotana u bijelo zlatnu togu, poput indijskih sarija, priđe mi i dodirne mi rukom obraz, reče mi mekim glasom: „Zar me ne poznaješ? Ja sam Agape, čista, bezuvjetna ljubav, stojim nasuprot Erosu, ali ga poštujem. Od njega život počinje, kroz mene traje vječno."
Sagnula sam glavu, činilo mi se neostvarivo naučiti bezuvjetnost, jer svi nešto uvjetuju, traže zauzvrat, ali opet me je Ta Ljubav dotakla i zagrlila.
Shvatila sam da je to cilj i smisao cijelog boravka u ovom tijelu i možda u svim tijelima u kojima sam bila.
Tanja Repinac, 24.5.2023.
komentiraj (1) * ispiši * #
"KAD MI DOĐEŠ TI" - OLIVER
11 svibanj 2023Ponekad pomislim da smo u nekom limbu, čistilištu, gdje smo svjesno došli da držimo i održimo mali žižak svjetla u tami koja je sve veća.
Toliko zla, toliko pohlepe, plitkosti, sadizma, psihopatije i apatije kao da po močvari gacam, ali znam da bez blata bijeli lotos neće vidjeti sunca.
Nisam sama, nismo sami. Prepoznajemo se, jer tračak svjetla odaje dušu koja se trudi da izdrži i ne posustane i jedni druge podignemo i podsjetimo da je ljubav i uvijek samo ljubav ono zbog čega smo još živi i zbog čega će i drugi živjeti, ako im je darujemo.
Postoje pjesme, postoje ljudi, postoji poezija koja tu ljubav čuva i održava, ponekad je oživi kao feniksa iz pepela i zato uvijek kad zaustavim korak, na tren izgubim nadu, prepustim se glazbi prožetoj ljubavlju.
Volim Olivera, uvijek me dotakne do srži i strune moga srca zatitraju, jer sve spremljeno u škrinjicu sjećanja, poleti kao ptica iz krletke, negdje u plavetnilo mira i tišine.
https://youtu.be/IaI44J-Hrgg
komentiraj (1) * ispiši * #