Ponekad pomislim da smo u nekom limbu, čistilištu, gdje smo svjesno došli da držimo i održimo mali žižak svjetla u tami koja je sve veća.
Toliko zla, toliko pohlepe, plitkosti, sadizma, psihopatije i apatije kao da po močvari gacam, ali znam da bez blata bijeli lotos neće vidjeti sunca.
Nisam sama, nismo sami. Prepoznajemo se, jer tračak svjetla odaje dušu koja se trudi da izdrži i ne posustane i jedni druge podignemo i podsjetimo da je ljubav i uvijek samo ljubav ono zbog čega smo još živi i zbog čega će i drugi živjeti, ako im je darujemo.
Postoje pjesme, postoje ljudi, postoji poezija koja tu ljubav čuva i održava, ponekad je oživi kao feniksa iz pepela i zato uvijek kad zaustavim korak, na tren izgubim nadu, prepustim se glazbi prožetoj ljubavlju.
Volim Olivera, uvijek me dotakne do srži i strune moga srca zatitraju, jer sve spremljeno u škrinjicu sjećanja, poleti kao ptica iz krletke, negdje u plavetnilo mira i tišine.
https://youtu.be/IaI44J-Hrgg
Post je objavljen 11.05.2023. u 20:40 sati.