Tisuću i jedan put sam rekla, da me politika ne zanima, ali to ne znači da ću biti slijepa i gluha na njeno uporno bubnjanje kraj mojih ušiju, na neke stvari trebaš biti osjetljiv, zapravo, u silnoj buci svega i svačega razlučiti bitno od nebitnog..
Prošlih dana u svoj onoj gužvi od Savske 66 do Markove crkve, i te kako sam bila uključena, možda čak i više, nego Karamarko kad je onako patetično izjavio da nije baš bio stalno uključen u djelovanja policije, ali eto bio je u toku ne izdvajam njega kao ime, izdvajam sve političare koji uz svoj status i sve olakotne okolnosti ne mogu biti u toku događaja koje neki obični ljudi koji čak ni fizički nisu blizu žiže događaja mogu itakako pratiti. Stvar je samo osobne intervencije srca uz malo samo malo dobre volje i pameti, srce bez pameti srlja, afektirano je trenucima koje ga odvuku od pravog cilja.
Pratila sam taj dan vijesti uz sve moje druge aktivnosti, slušala izjave ljudi, slušala radio emisije, gledala naguravanje plavih kaciga sa nekom čudnom grupom ljudi koja mi nije niti blizu bila nalik dostojanstvenim ratnicima. Više im priliči izraz, gurnutim, jer kad kažem manipuliranim, ponavljam kao papagaj sve što se već izreklo, gledala sam i lica i izraze lica iza tih plavih kaciga, možda većina to nije stigla gledati i oni su bili gurnuti u nešto što su morali učiniti, a možda se kosilo sa njihovim unutarnjim stavovima, brat na brata, čovjek na čovjeka, pod istim nebom na istom tlu, pod istom zastavom.
Branitelji su posebna priča, toliko posebna i osjetljiva, da nisu zaslužili ovakav epilog, govorim o onoj grupi branitelja koji su sačuvali svoje dostojanstvo i nisu se dali uvući u mrežu manipulatora i kalkulatora, na žalost, svoje dostojanstvo su izgubili, jer većina ne gleda manjinu, većina gleda većinu, žalosno je bilo gledati sve te žalopojke, skrivati se iza onih koji misle da više ne mogu ništa izgubiti, jer su ionako invalidi, ali zaboravljaju da ono što jedino imaju upravo odlazi u vjetar...dostojanstvo.. svaki branitelj ima svoje ideale, znam to dobro, u Slavoniji, točnije u Osijeku, gdje sam provela cijeli Domovinski rat, od padanja vojarni do svakodnevnog ubijanja civila, bila sam svjedok upravo toga o čemu govorim, Slušala sam i zadnje pozive u pomoć, na radiju, kad je grupa policajaca bila zarobljena kod Erduta, nisu preživjeli, slušala sam Sinišu Glavaševića, njegovu posljednju izjavu u eteru prije, nego je Vukovar pao, gledala kolone tužnih ljudi koji ga napuštaju.
Siniša nije ni u jednom trenutku bio ogorčen, manipuliran niti jedna njegova riječ nije bila obojana govorom mržnje, takav je i napustio našu suznu dolinu, ali sačuvao je dostojanstvo. Zašto ponavljam stalno tu riječ? Valjda da se ureže u pore duše, jer je u ovo vrijeme sve rjeđa.
Razumijem i gorčinu dijela branitelja koji su zamišljali možda drugačiju državu, ali ništa se ne rješava preko noći, sjetim se jednog poznanika kod kojeg smo često ja i suprug odlazili na razgovor, jer mu je bio potreban, bio je snajperist, obišao kao branitelj i Bosnu, bio na svim bojištima. Govorio je kako se noćima budi u znoju, jer stalno vidi one koji padaju, ubijeni njegovim metkom. Preminuo je prije nekoliko godina, ali niti jednom rječju nije kukao ni plakao, čak nije krivio ni državu niti ikoga za svoje stanje, nije se ubio, ako to mislite, preminuo je od infarkta, valjda mu srce nije izdržalo sav taj teret kojeg je nosio. Svatko traži djelić poštovanja, ali poštovanje se ne dobiva na silu.
Poštovanje se stiče samozatajnošću i vjerom, da će sve sjesti na svoje mjesto, kad-tad.
Gledala sam na fejsu izjave nekih, recimo, dragih i milih produhovljenih osoba koje su na sve ovo što se zbivalo gledali samo svoju guzicu, da izvinete na vulgarnosti. Kako oni jadni penzioneri imaju tako male mirovinice, a branitelji troduplo veće pa im još zatvore promet, da ne mogu slobodno šetati, a gdje je njihovo dostojanstvo i razumijevanje stvari? I produhovljenost?
Osjetila sam samo golemu zavist i gorčinu. Kad bi ih netko pitao da se zamijene sa nekim braniteljim, poput onoga poznanika kojeg sam spomenula, a da imaju velike imovine, da li bi pristali? Osjetljive su to stvari, toliko tanane, da se ni političari ne žele baviti time previše..
Predsjednica na otvaranju tvornice boca, Karamarko pljuje po Milanoviću kako je ostavio ljude gladne i smrznute u crkvi, sram ga bilo kaže, a Milanović sve odlaže za neki drugi dan, valjda dok smisli što će reći, jer zapravo ni sam ne zna što branitelji žele. U sve to dodaju svećenici malo začina svojega tvrdeći, da je ipak potrebno otkriti tko to iz grma dirigira, dok se zečevi kriju iza leđa nemoćnih. Znaju svećenici puno toga o manipulaciji, zato se i javljaju u ovom slučaju, ali to je sada nevažno, važno je samo, kako povratiti izgubljeno?
''Dva loša ubiše Miloša'', kaže narodna i teško je sad vratiti se na početak. Kad smo svi branitelje gledali sa poštovanjem i kad bi ih opet tako trebali gledati, ali kako kad se više ne može odvojiti žito od kukolja i one koji pošteno žive svoje živote ne tražeći kruha iznad pogače i one koji su na nepošten način stekli svoje kvazi dostojanstvo i još nisu zadovoljni? A ima takvih koji bojišta nisu ni primirisali niti metak ispalili, na žalost, to je istina od koje ne možemo pobjeći i čini mi se, da baš radi takvih pati manjina koju opet ne vidi većina.
Kako će se stvari odvijati, da li će se pokrenuti i rasplesti gordijev čvor, vidjet ćemo sutra, jer sutra je dan D..
Konačno obećani razgovor sa premijerom koji slijedi.
VIA DOLOROSA
25 veljača 2023komentiraj (6) * ispiši * #