Jučer smo imali aktivan dan, čak vrlo aktivan. Prije mjesec i kusur naručila sam preko interneta plastenik, sve bajno sjajno, u opisu i na slici, čelični okviri, folija sa prozorčićima sa strane.

Suprug i sinovi spojili naprijed u dvorištu da mi je blizu i u dva naleta vjetra skršile se cijevi, jer su bile od običnog lima pa dok se nije našao način, dva puta mi peso ušao unutra i napravio urnebes unutra. U jednom trenutku sam sjela i rasplakala se, ali ne...nema predaje.

Suprug Darko naručio nove cijevi, ovaj put od pvc-a i jučer su on i najmlađi sin Mislav rastavili plastenik i sastavili novi, čvrst i stabilan, bilo je tu posla. Imali smo još jedan dio izrezanih drva u dvorištu, posložilo se da je Leonora, najstarija kćerka slobodna i Juraj najstariji sin došao za vikend kući (radi u Križevcima u knjižnici) pa su oni unijeli drva, a ja sam u bašti sadila luk i salatu, rasade salate sam kupila, jer su u plasteniku bile zgažene kad je peso uživao u novootkrivenom prostoru.

Uglavnom, sad dolazim do poante svega: radim ja u svojoj bašti i nije mi uopće bilo lako uz operiran bruh i ranijih problema s kičmom, radim malo usporeno, ali ne žurim, polako, jer nakon preboljene korone i ne mogu brže pa svakih 20 min stanem, naslonim se na lopatu, poslušam divni pjev ptica, pogledam plavo nebo i moju divlju ružu koja se popela uz jedno suho drvo i toliko ga obgrlila da se gore šipak crveni kao da on raste na tom drvetu.

To je moj tajni vilinski portal za kojeg samo ja znam da je tu i ne možeš proći ispod, jer je trnje, ali i ne prolaziš s ovim mesnatim i koščatim tijelom, nego onim tananim, nevidljivim.

... i tako, odmaram ja naslonjene ruke na lopatu, kad odjednom - sleti mi leptir, divan leptir na ruku, onu na koju sam bila oslonjena, to mi se nikad u životu nije desilo, leptiri pobjegnu kad se samo približiš, a ovaj je sletio i dugo dugo se nije micao kao da je rekao: volim te, jer voliš tu divnu prirodu koju nam je Kreator darovao, ovo je moj dar od mene i vilinskog svijeta, dodir nedodirljive nježnosti tek da znaš, svi sve vidimo.

Pozovem čak izdaleka sina da to uslika, ali kad je on krenuo, leptir je odletio, ali je dugo još bio blizu mene.

Zahvalila sam od srca i dobila dodatnu snagu za sve.

Ljudi zapravo ne znaju koliko kontakt s prirodom liječi i opušta, priroda je odijelo naše majčice Zemlje i ne samo to, ona je ures, ukras pa ako to tako gledamo, ona će nam zahvaliti ili obratno, a ja volim kad je njena odora čista i lijepa, jer zaslužila je. To je kao da na našu majku koja nas je rodila bacamo blato i smeće i ne marimo o tome kako se ona osjeća.

Događa se ovo često pa zaboli pa prođe, budeš nekako jači i čvršći, zahvališ svemiru što te doveo baš do toga kuta u kojeg se čini da si stjeran, a nisi.

Dok god dišemo, moramo prihvatiti ponuđene lekcije. Zato je život škola koja zapravo nikad ne završava, jer ne uči naše tijelo i materija, nego duh koji prebiva u toj materiji.

Mi zapravo nikad ne umiremo i baš zato, stalno evoluiramo.