komentiraj (1) x ispiši x #
TKO JE GABRIJEL?
autorica slike: TANJA REPINAC
Jedna želja od posebno drage poznanice da joj naslikam anđela Gabrijela.
Tko je Gabrijel?
Tako divan, nježan, njemu pripada područje emocija i srca, a opet tako je snažan da će zatrubiti u svoju trublju na Sudnji dan. Pomogao je Mojsiju da se more razdvoji kad je Mojsije bježao sa svojim narodom od faraonove vojske. Gabrijel je glasonoša i uvijek nešto divno poručuje kada smo u stanju čuti i osjetiti njegove poruke.
Druga moja prijateljica iz Hrvatske koja ima autističnog sina, prije njegovoga rođenja htjela ga je nazvati Gabrijel, ali spletom okolnosti nije to učinila i kaže mi da će on uvijek za nju biti Gabrijel i jest, ima divan pogled anđela.
Žena koja je poželjela da joj naslikam Gabrijela ne pozna ovu moju drugu prijateljicu i kojeg li sinkroniciteta, također ima autističnog sina. Što reći na sve to?
Jednostavno, neka anđeo Gabrijel bude anđeo svakog djeteta u potrebi, jer takva djeca nam uvijek nose poruku kako da se naučimo radovati malim stvarima, jer oni ne znaju za velike stvari, njima je sve jednako lijepo.
Oni ne poznaju trčanje za karijerom, transakcije i ugađanja za svijet koji očekuje savršenstva. Oni ne znaju što su to vukovi u janjećoj koži, iako se često kreću među njima, njihov život satkan je od srca i tako će ga odživjeti do kraja.
Pa, predivni moj anđele Gabrijele, pomozi nam da shvatimo njihov put i njihov način života!
komentiraj (3) x ispiši x #
PRESTROGO SHVAĆAMO ŽIVOTNU IGRU
Prestrogo shvaćamo životnu igru, dok gledamo i slijedimo našu zvijezdu koja će nas odvesti do pravog puta, sve više se udaljavamo od nje slušajući pravila i naučene poteze drugih: da pošto-poto moramo pobijediti, jer život nam je darovan poput šahovske ploče. Umjesto da život shvatimo kao igru, mi igru shvaćamo kao život i glavni cilj nam je doći do ruba ploče, makar sve svoje igrače izgubili i ostali na kraju poraženi.
Nije cilj samo pobijediti, cilj je shvatiti da je sve to samo način da spoznamo, da nismo zarobljenici ploče ni šahovske kutije u kojoj ležimo čekajući, da nas netko ponovo postavi i pokrene.
Mi smo bezvremeni igrači koji su uvijek izvan ploče, a sami učimo da uz što manje gubitka dosegnemo sfere u kojima ćemo biti konačno i istinski Kreatori igre koja se život zove.
Ništa nije konačno osim nas. Kraljica i Kralj, uvijek su zajedno bilo da je kraljica na trenutak izbačena iz igre, ona se uvijek pridružuje svom kralju, dva aspekta Jednote, dva polariteta koja su kroz nas stvorila sve stvoreno, crno i bijelo, tamu i svjetlo.
To je istinska staza kojom uvijek ponovo krećemo, dok ne spoznamo, da je sve ipak samo povratak sebi.
komentiraj (2) x ispiši x #
komentiraj (1) x ispiši x #
6.6. 2007. razmišljanje o svrsi života
Danas je sestrin rođendan. Pokušat ću da na to ne zaboravim u toku dana. Ona ga ne slavi niti ja, ali voli kad je bar nazovem. Trebala bih biti na poslu, ali nisam. Danas sam slobodna. Pomislim ipak, kolika je to blagodat kad mogu raditi s nemoćnima i davati im ljubav, a oni to ne mogu uzvratiti, samo pogledom očiju ili stiskom ruke.
Prava škola za učenje bezuvjetnosti. Moja svrha života je dušama pokazati, uputiti, rasvijetliti tamu, pokazati kako se izvlačiti iz blata ovog života. Nije ovaj život sve. O, kad bi ljudi znali koliko u sebi osjećam našu iskonsku Domovinu i nosim njene slike u sebi!
Ovo tlo zemaljsko je tlo gdje nas je postavio, da ljubimo jako, jako ljubimo, gotovo u nemogućim uvjetima. Zato svatko od nas u srcu ima maleni žižak kao podsjećaj da se sjetimo odakle smo, tko smo i gdje idemo. Ne idemo mi kad nam istekne ura u trulež groba. To je tek tijelo. Krajnje neodgovarajuća varijanta bi bila da je to jedina istina.
Kakav bi to bio Bog kad bi nam dao samo tijelo koje tako brzo prestaje? Što možemo naučiti u tako malo vremena fizičkog života, ali uz tijelo nam je darovao i dušu kao najljepši ures iz Njegove Stvaralačke ruke.
Jadni su ljudi koji život svode samo na tijelo i time završavaju svoj život. Kad se jednom njihova duša odvoji od voljenog tijela... ah, kakva će to zbunjenost biti i potraga za svojom raspadnutom ljuskom uz koju su se toliko vezali; koja će to biti praznina u duši koja nije marila za ljubav i ljepotu, nego je bila vođena nagonima i prolaznim strastima koji pripadaju tijelu, a tijela više nema.
Gdje će se ta duša zaputiti u svome letu? Kao noćni leptir bit će privučena svjetlu, ali svjetlu Njegove Ljubavi na koju nije naučila niti je može podnijeti. Opržit će krila i pasti negdje. Gdje, ne znam, to je već Božansko područje. Moje područje je ovo ovdje, na koje me je postavio, da pokušam ljubavlju učiniti da što manje leptirića duše sprži svoja krila. Kad si sam ispunjen plamenom Ljubavi, bivaš privučen Njegovom plamenu, ali te taj plamen ne ubija. Od istoga si sačinjen, prisloniš se uz Njega i čekaš da te konačno odvede na beskrajne livade prepune cvijeća i tu dolazi do transformacije. Nisi više leptir, ostaju ti krila i budeš pretvoren u biće svjetla-anđela.
Boju krila izabireš koju želiš. Imaš tijelo, ali ono je treperavo i prozirno, jedino što se kroz njega vidi je Srce koje je još ljepše od tijela. Kod svakog anđela se vidi srce koje pulsira i prelijeva se u svim bojama. Kada je Kreator blizu, srce postaje veliko i zatitra i zadrhti od siline istinske ljubavi. Hvala ti, nebeski glasniče, koji si mi izrekao ove lijepe riječi, zapravo, otkrio ono što već znam a zaboravih.
komentiraj (0) x ispiši x #
