Joj, kako sam dobar! Uf, svi to moraju vidjeti, znati, Duša od čovjeka, iza mene će ostati sjajni trag dobrote za potomke, moram to nekako učvrstiti.

Evo, objavit ću pisma onih koji su uvidjeli moju dobrotu, inače ih čuvam, ali ponekad objavim, jer teško je održati konstantu dobrote kad svi zahtijevaju da se ne smije smanjiti njen nivo. Kakav sam ja čovjek? Vi koji ne razumijete dubinu moje dobrote niste dobrodošli, sve dajem za svijet: dušu, tijelo, krv... ah, ali nemojte smanjiti ritam vaših pohvala gode mi pohvale, epiteti koji me uzdižu.

Kako sam ja pametan! Bože, skupljao sam tu pamet vjekovima i vjerujte malo tko je toliko pametan kao ja, pišem o onima koji sa pameću baš nemaju veze, a takvih je puno, ali što ću im ja kad su njihove kupus glave samo stvorene da ostanu takve. Uz pamet ide i mudrost.. da, da.. ja već izabirem sljedbenike i mudrost upakiranu u pamet prodajem onima koji će me pohvaliti i prekrivati me epitetima mudraca koji se inkarnirao ponovo da spašava svijet. Ako sam malo zbrčkan ne zamjerite, to je od silnog znanja kojeg još nisam posložio u memoriji svog mozga, ja znam toliko puno.

O, vi neznane jedinke, kako uopće možete pomisliti da možete dostići moj nivo spoznatosti svega? Ja se dičim svojom starošću i pogledom iza naočala kad me oslovi tamo neka neuka duša koja se još usudi prigovoriti mi da filozofiram u prazno, ako neće sjesti uz moje noge i slušati moje učeno blebetanje, bolje joj je da se udalji. Takve učenike ne trebam, trebam učenike koji će znati svoje mjesto: prvi po mudrosti i pameti je Učitelj, tj. Ja, a onda oni, njihova početnička trabunjanja o nekim istinama trebaju odložiti kad su sa mnom.

Ja ću ih naučiti svemu, od njih samo tražim da me pohvale. O, kako sam požrtvovan, dajem se do kraja, da bi drugima bilo dobro, tražim samo priznanje za moje žrtve, priznanje, da ništa što činim nije uzalud.

Jednom su razapeli onog kojem sam vjerovao, ali on nije tražio priznanje, ja ga tražim, jer bez toga žrtva nema smisla, ali ako me kudite, opet nije dobro to me čini nemirnim, frustriranim, bűdi neodležane dječje bolesti koje se opet pojavljuju, postajem slabašno dijete stisnuto pod teretom autoritativnosti, posesivnosti i ostavljenosti sebi, mraku i bolima od roditelja koji su također žudjeli za epitetima, pohvalama, ljubavlju koju nisu dobivali i tako sa koljena na koljeno surfa se na valovima epiteta.

Netko je iskusan plivač pa sasvim sigurno doklizi do obale, a nekoga poklopi val i zaroni u dubine, ako se pronađe i dođe k sebi, zaboravi na jahanje na epitetima i počne ocean samog sebe gledati na drugačiji način.

Tko ima sreće sa sobom, tko nema predstoji mu dugotrajan proces savladavanja valova.

https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/surfanje-na-valovima-epiteta