slika: Tanja Repinac
Nakon dugo godina izbivanja vani silom prilika vratila sam se kući silno želeći ponovo raditi svoju baštu. Radeći u Irskoj, a i u Engleskoj, nikako se nisam mogla naviknuti na njihovu prehranu posebno kad se radilo o voću i povrću. Sve je bilo uvozno bez posebnog okusa i mirisa pa sam znala tražiti rajčicu uvezenu iz Španjolske, jer sam znala da koliko toliko ima slatkast okus, jer je dozrela uz puno sunca kojeg baš nije bilo previše tamo gdje sam živjela i radila. Kad si odvojen od svojih najmilijih i svega što si volio raditi - posebno baštu i vrt, postanu ti i male stvari nekima ovdje skoro svakodnevne, značajne i velike.
Tražila sam po trgovinama vani papriku koja miriši, onu žutu domaću koja je cijeli dom znala ispuniti mirisom kad bih je ubrala. Međutim, tu i tamo bih koju pronašla u radnjama koje su držali Poljaci. Valjda su i oni uvozili negdje iz naših slavenskih krajeva gdje sunce ne škrtari svojim obiljem i konačno, kad sam se prihvatila posla oko svoga vrta, pokušala sam sve učiniti, da biljke rastu bez otrova, prirodno, uz navodnjavanje kap na kap, ali i to s oprezom, jer bunar nam je na izmaku i dosta puta sam koristila gradsku vodu. Vjerojatno ćemo na proljeće kopati novi bunar.
Nabavljala sam domaće sjeme starinskih sorti, neke sadnice kupovala kod provjerenih ljudi. Neke rasade sam sama uzgojila, ali i to je bilo teško, jer sam prerano iznijela van, a mrazevi su nas sve iznenadili, jer su se pojavili u vrijeme kad ih nije trebalo biti. Stalno sam zahvaljivala na svakoj ponikloj biljčici, svakom plodu, rajčice su nas sve darivale svojom slašću, a paprike tim tako divnim žuđenim mirisom.
Dok je oko nas tuča uništavala usjeve, ja sam sa zebnjom molila Boga, da zaobiđe nevrijeme taj moj mali zeleni vilinsko anđeoski raj. Dok je žega pekla, da je beton pucao, ja sam obilazila moje biljke i pričala nebu, njima, sebi i ne znam ni sama više kome, da sam sretna što daruju mene i moju obitelj svojim blagom i sad dolazim do te čarobne lubenice za koju je suprug rekao, da vjerojatno neće uspjeti, jer je nikad nismo uzgajali.
Uzela sam ipak nekoliko sadnica, posadila, uz Božji blagoslov, pa što bude i kad se počela nazirati prva lubenica, čudom smo se čudili. Narasla je do zavidne veličine, a nazirala se i druga, nešto manja. Kako nikad nisam sama uzgajala, činila se zrela po veličini i nestrpljivo smo je ubrali. Na žalost, nedozrelu.
Kokice su uživale, mi tugovali. Rekli smo, drugu do sv. Bartola nećemo dirati, a to je kraj kolovoza i tako, namjerim se danas da oberem rajčicu i malo oplijevim kupus, a vani već rano žega pa ne vrijedi čekati, jer javljaju kišu.
Već sam posustala od vrućine, pogledam lubenicu koja je ostala u vrtu i pomislim kako bi divno bilo osvježiti se, baš sam žudila da se osvježim tim slatkim zalogajem.
Pogledam, dio šara je žut, to je dobar znak. Unesem u kuću, zovem najstarijeg sina, napravim križić na lubenici i usput spomenem, ako puca dok režem-zrela je. Zarežem, a ona se umalo raspucala, sva pršti od slada i zrelosti.
Bila sam sretna kao malo dijete. Taj zalogaj, tu krišku blagotvornu željela sam podijeliti sa svima kojima je u tim trenucima bilo teško i koji su željni samo jednog slatkog zalogaja koji bi im dušu okrijepio.
Toj naizgled malenoj stvari radovala sam više, nego da mi netko pokloni novac ili bilo što drugo, jer ne može se ta radost mijenjati ni za što, jer je darovana u pravi trenutak i u pravo vrijeme.
Tanja Repinac,
Satnica, 16.08.2021.
