CVJETNICA - PARABOLE KAO FLOSKULE
Ovdje nije uopće upitno, je li priča istinita ili nije.
Da, lijep proljetni dan, cvijeće u rukama sretnih ljud, koji slave ulazak Spasitelja u Jeruzalem, da bi malo poslije, zapjenjeni od bijesa i omađijani mirisom gomile, vikali:"razapni ga"!!
On je ponizno jahao na magaretu, iako su smatrali da Sinu Božjem treba nešto puno otmjenije, a on se žrtvovao za sve nas, da bismo mi imali manje posla i skinuli vlastitu odgovornost sa sebe.
Ovdje nije uopće upitno, je li priča istinita ili nije, cijela Biblija je u parabolama koje nas trebaju natjerati, da razmišljamo, ali ne i da sve navedeno slijepo slijedimo. Ovdje je tako očito, onaj tko slijedi porive gomile, gubi se u njoj, onaj tko se voli žrtvovati, sjedit će ns magaretu i šutke dati da ga gomila slavi pa razapinje, jer tako stječe posthumne epitete hvale, da se kaže, slijedio je Boga razapetog, bit će sa njim negdje u raju bez kraja.
U raju bez raja ili ćemo biti skromni tovari koji će biti sretn, da na leđima nose Onoga koji će svijet spasiti, nije ovo nikakva gorko/slatka spoznaja, ovo je čisto gledanje sa strane, bez imalo pokušaja osude onih koji su još negdje tamo: ili na mgaretu, ili u gomili, puni ushita, sa palminom grančicom u jednoj ruci, a skrivenim kamenom u drugoj.
Svijet spašavamo baš tim uvidom izvan svega ponuđenog, svijet ne trži žrtvu Jednoga za sve, nego svih za Jednoga, žrtvovati vlastiti komoditet i prebaciti odgovornost sa Boga na nas, jer nismo više djeca, stasali smo u polubogove koji već itekako znaju kakav je okus moći nad drugima i znanja u svojoj knjižnici duše.
Doduše, repovi starih neproživljenih parabola, još se pomalo vuku, još se slavi pojedince pa ih se kamenuje, još se biva očarano prvim bljeskom svetosti, pa se zamjera što se druži sa grešnicima, ali sve je više onih koji se na to sve ne obaziru, jer su bili u sva tri skup a- u gomili koja viče, u Onome koji prepoznaje dah povika iza sebe i u skromnoj životinji koja na leđima nosi Boga i šutke prolazi pored svih.
https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/cvjetnica-parabole-kao-floskule-2
komentiraj (4) x ispiši x #
MONOLOG STAROG ČAROBNJAKA PRI POVRATKU KUĆI
Evo nas, stari moj, opet nakon dugog puta, blizu kuće. Ja i ti opet savršeno sami. Ma, ponekad se najbolje osjećam sam sa sobom, jer sebi ne moram objašnjavati zašto, kako i zbog čega činim ono što činim.
Ah, toliko proživljenih eona koračao sam, da pronađem čudotvorni lijek za dušu koji tako treba ljudima ovdje, a ljudi su tako krhki i lomni, tako nesavršeno sazdani izvana, a u biti tako snažni iznutra. Zato sam poslan ovdje, da im ulijem kap, samo kap čiste ljubav koja bi im bila dovoljna za preživjeti, ali nema, nema više čiste ljubavi.
Sve sam pretražio i već pomislio da je gotovo, kad je pronađoh u čudesnom cvijetu, u ruži koja je jedina čuvala tu tajnu i krenuh, da je zaštitim od grabežljivih ruku, da je sačuvam za svemir koji će novom ljubavlju disati.
Vidjeh oko nje nekog tamo obučenog u krinku čarobnjaka kako već poseže za nožem, da posiječe ružu i to ne radi ljubavi za ljubav, nego radi konačnog uništenja te ljubavi zauvijek. Ah, proključala je čarobnjačka krv u meni i otjerah ga žestokim plamenom čarolije moje, ali on se pokušao sa mnom boriti. Ah, bilo je to smiješno, ja stari iskušani mag i on tek sa pokušajem da to bude. Mogao sam ga zbrisati sa lica Zemlje, ali ja ne povređujem slabije od sebe.
Znam, da i njemu nedostaje taj lijek kojeg sam tražio, a nije svjestan i zato sam ga pustio i oko ruže stvorio zlatni krug posut prahom dobivenim iz srca Onoga koji me ovdje poslao tek da nitko više prići ne može tko istinsku ljubav ne želi.
Imam snage toliko, da Svemir mogu sabiti u jedan plamen, a opet nitko to ne zna, jer skriven i malen u očima svijeta hodam.
Tako treba biti, sa malenima malen, jer od velikih bježe.
Kako drugačije objasniti put do izliječenog srca i duše?
https://www.magicus.info/ostalo/ostalo/monolog-starog-carobnjaka-pri-povratku-kuci
komentiraj (2) x ispiši x #
MY IMMORTAL...
Pred hramom vlastite duše prvi puta zastajem, oklijevam otvoriti vrata. Iza mene vjetar raznosi suhe latice ruža koje je dijete u meni sakupljalo ne bi li postelju vječnog počinka prekrilo čekajući konačni poljubac probuđenja. Pred vratima mog svetohraništa igraju se neka tuđa djeca ne vidjevši moj pogled, moje zjene koje kaplju biserima iz svih pobacanih školjki čije ljušture na obali opet.
Sakupljaju razdragana djeca, koliko djece!!!!
Gdje se skrilo ono moje čedo, ono moje dijete u meni koje tražim u svim razigranim pokretima, svim iskričavim osmjesima, ovdje, pred vratima moje duše, a ni jedno dijete nije moje. Izlječih ga, prihvatih ga ranjenog, smrznutog, odbačenog, kosicu uljepljenu od suza oprala sam mu polijevajući ga vodom sa izvora moje nade, lice garavo obrisala sam mirisnim rupčićima koje mi je davno Otac ostavio, da mi se nađu kada talog svijeta i čemer laži prekrije moje biće.
Moje dijete, moje dijete u meni, sakriva se od mene. Za tren sam ga pustila, da pokuša odrasti pa neka mi se vrati. Možda ima drugačiji lik, drugačiji osmjeh, jer kada odrastamo, neumitno se mijenjamo. Tražim moje čedo, znam da ću ga naći, jer bez njega moja duša će ostati zarobljena ovdje u ovim sferama gdje vjetrovi hladni ne dopuštaju suncu da zagrije snove...
Je li itko vidio moje čedo?
Samo eho mi se vraća i tek poneki glas koji se gubi u svoj toj vrevi i žamoru pred hramom moje duše u kojeg se ne usudim ući. Zašto? Možda je dijete negdje zarobljeno,negdje tako lijepo i čisto odvedeno pa nekom i nečemu iz ljubavi žrtvovano?
Ne, u mom hramu ne postoji žrtva, samo tihi krik pristanka, samo tihi odaziv radosti kada istinska ljubav zove, zato otvaram ipak vrata i gle: moje dijete zagrljeno sa drugim djetetom, kruh iz tabernakula kuša. Sa dušom duše moje sluša napjeve korova anđela i zaneseno, zaboravilo mi se vratiti kad sam ga zvala..
Neka ga, tu među zidovima mog odabira, u zagrljaju drugog dijela mene, može biti sigurno, a ja mogu opet mirno koračat, i nove cvjetne latice sakupljati.
https://www.magicus.info/ostalo/price/my-immortal
komentiraj (2) x ispiši x #
