NEKI OD RAZLOGA ZAŠTO VOLIM SVOJ NICK
Dragi moji prijatelji, razmišljala sam puno ovih dana i poželjela da vam pošaljem par lijepih fotografija koje sam uslikala i podijelim moje radosne trenutke sa vama. Zaista vas osjećam kao obitelj, iako je sve virtualno. Svatko od nas je svemir za sebe, ali u svakom želim pronaći iskru lijepoga u duši.
Zašto sam odabrala baš nick WENDY? Zašto ste vi baš odabrali vaše nickove? Dobra tema pa evo zašto je Wendy - Wendy?
Zato što živim upravo gdje živim okružena onim što volim.
Beskrajnim livadama gdje moj mačak Mijo nesmetano može u svoje svakodnevne avanture.
Moj stari vjerni Lucky kojem već brada sijedi, a još je živahan i prepun vjernosti.
Mali Oliver koji nas negdje pred vratima neba čeka da ga povedemo sa sobom.
Oko mene su i bezbrojne šume koje mi šapću tajne vilinskoga svijeta,
a preda mnom se prostire beskrajno nebo koje ljubi zemlju.
Kada proljeće isprati zimu ponese me miris jorgovana u neko davno vrijeme kojeg se još do kraja ne mogu sjetiti.
...i sve bi to bilo nedovršeno, da ne postoje oni koji moj let svojom ljubavlju podržavaju. Moja dva jablana prepuna osmijeha i moje dvije ptičice koje mi cvrkuću kad oblaci nadviju sunce nad mojom dušom.
Moje cure u kojima gledam zaiskrenost moje čarolije u sebi koja će kroz njih zauvijek ostati ista.
https://www.magicus.info/alternativci-i-korisnici/predstavite-sebe-i-svoj-rad/neki-od-razloga-zasto-volim-svoj-nick
komentiraj (1) x ispiši x #
komentiraj (1) x ispiši x #
SATIRIČAR=LIRIČAR
Satiričar i liričar, naizgled nespojive komponente kao dijelovi pisane riječi,i skoro uvijek, za neke u opoziciji. Apstrakcije kojima se ne želi nitko baviti u sučeljavanju sa poveznicama među njima, koje ipak postoje.Zagledamo li se dublje, uronimo li do samog dna izričaja, dolazimo do zaključka, da je samo dobar liričar i dobar satiričar. Jedno je neodvojivo od drugog.
Lirsko doživljavanje svijeta oko sebe permanentno izvlači osjećaje na površinu i nastoji takvo viđenje predočiti drugim, ali lirika nije sladunjava i opojna, ona je samo stvarni doživljaj istine koja kroz riječi dolazi na svijet. Da bi je mogao pokazati, trebaš nadasve OSJEĆATI, jer bez osjećaja, sve je pustopoljina..
Satira traži još više osjećaja, nego lirika. Lirika je početak, satira kojoj je temelj lirika, nikad neće biti siromašna i jalova. Satira koristi neprestano osjećaje, ona je osjetljiva na drugu stranu istine i na sve ono što sa istinom ratuje. Vjekovima su satiričari istraživali ljudske negativnosti, snobovske nastranosti i mizantropiju pojedinaca, ali i vladara koji su sa takvim miljeom upravljali masama.
Satiričari vječno hodaju po tankoj žici iznad ponora, jer se bore protiv onih kojima istina ne ulazi u srce, zapravo, ne bore se protiv pojedinaca, nego protiv negativnosti i laži koji pojedincima žele ovladati. Oni se ponekad bore i sa sobom, jer ego je uvijek spreman zauzeti svoje prijestolje, ako nismo dovoljno mudri da prepoznamo njegove zakulisne igre.
Satiričari su akrobati, stalno vježbaju ravnotežu nastojeći, da budu objektivni i ne ugode svijetu niti sebi. Njihova osobna savjest kao čuvar vječito ih opominje kada trebaju govoriti, a kada šutjeti. Pravi satiričari su iznad svega i ispod svega, u svemu su, a opet trebaju postići nivo, da ne budu ni u čemu.
Ismijati nepravdu i licemjerje, a ne povoditi se za smijehom. Oplakivati sitničavost, krutost i prizemnost, a opet ne osuđivati osuđenike u vlastitim kavezima uma. Pri tome,moraju računati na to, da često svojim perom ne donose mir, jer istina pogledana oči u oči izaziva bol u nekim slučajevima. Svjesni su, da kao takvi nikad neće biti na početnim stranicama, nego na marginama životne škole.
Satiričari obnaženom istinom znaju vrijeđati, ali pri tom ne smiju povrijediti netaknutu čistu mrvu duše koja se u svakom čovjeku krije. Oni imaju moralnu obavezu čuvati integritet dobrote u svakome o kome odluče progovoriti. Zato su liričari, istinski satiričari. Satiričar bez lirike je pusta tvrda stijena bez života koja samo može razbiti i raniti one koji zaslužuju polagano razotkrivanje istine i zato treba uvijek osjećati, sav se pretvoriti u osjećaj i znati trenutak kada, što i kako kome progovoriti.
Pošten satiričar je filantrop. On voli ljude i zapravo želi da oni postignu i ostvare sav kapacitet pozitive koji mogu ostvariti.
Sve devijacije su satiričaru zanimacije, ali ne da ih poistovjeti sa nosiocima, nego da ih odvoji od njih i bezbolno uništi samim otkrivanjem i razotkrivanjem.
http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=106757
komentiraj (8) x ispiši x #
ŠTO ZNAČI BITI - SVOJ ČOVJEK?
Tekst ispod slike govori:
"Ne ispisuj svoje ime na pijesku, valovi će sve izbrisati.
Ne piši ga u oblacima, vjetar će ih raznijeti.
Upiši ga u srca onih koji dotaknu tvoj život, tamo će zauvijek ostati."
Da, ali što zapravo znači, biti svoj čovjek?
Da li to znači neprestano kretanje ka vrhu vlastitog savršenstva gledajući samo svoj put ili zastajati svako malo na tom putu pružajući sebe onima koji su možda trenutno zalutali u džungli ponuđenih mogućnosti?
Živjeli smo u svijetu koji nam je predočen kao najbolja mogućnost, još uvijek ima nostalgičara koji se okreću unatrag i kukaju za pitomim, mirnim vremenima, ali koliko je to zaista bilo istinski ispunjeno vrijeme? Sve se ipak kretalo u jednom krugu, a krug je bio omeđen kvadratom.
Nama su govorili kako treba postupati, kako se odnositi u društvu, kada biti glasan, a kada šutjeti. Naše roditelje su odmalena tjerali u kut, ako bi išta svoje htjeli reći ili ako bi se osjetio i dašak pobune i ljutnje, tako su učili njih, tako su oni odgajali nas. Stvoreni su dobri, samilosni ljudi koji bez usmjeravanja nikad ne bi mogli postati ljudi. U sve to lijepo se ubacio kalup religije koja je sve konce držala u svojim rukama.
Odmalena sam Boga gledala kao nešto izvan svega predočenog pa se u momentu okrenula onoj ljudskoj, lakšoj varijanti Boga koji je eto, postao čovjek, da bi nas bolje shvatio i da BI GA MI BOLJE UPOZNALI, dok nisam shvatila, da je cijeli sistem oko nas jedna dobro sagrađena konstrukcija koja pruža sve lagodnosti, ali ne pruža mogućnost slobodne volje i slobodne mogućnosti vlastitog razvoja.
Krug u kojem se beskonačno vrtimo, omeđen kvadratom, dimenzijom ograničenosti i sve bi to lijepo funkcioniralo, da se svemir nije pokrenuo i zidovi kaveza počeli pucati. Ja pronađoh pukotinu. Provukla sam se poput malene bube koja je prvi puta osim zidova vidjela široko plavo nebo i rascvjetani cvjetnjak ispod njega. Živjeh u iluziji i spoznah, da svi koji su ostali iza mene, a dio su mene, također žive u iluziji i shvatila sam, da je sve što sam u njih usađivala, zapravo naučena skripta koju sam naučila napamet i koju trebam prenositi dalje.
Biti čovjek ne znači odgojiti djecu, da poslušno sjede u kutu i ne javljaju se, dok im se netko ne obrati. Odgojiti djecu znači usaditi im svjesnost i odgovornost, da u svakom trenutku sami mogu upravljati svojim životom pa makar tisuću puta pogriješili i ne tražiti krivca u sebi, ako im omogućimo uvid u vlastitu svjesnost.
Biti čovjek znači popustiti svoje stege i promatrati kako popuštaju i stege uznika oko nas.
Netko, tko je silom išao danonoćno u crkvu, jer se plašio Boga, da će ga zaboraviti, ako prestane ići, sada sve to gleda sa strane kao i Bog i shvaća, da su to sve putevi koji vode ka jednom cilju: konačnom sjedinjenju svih u Jednoga.
Netko, tko je uz tebe disao i zagovarao homofobiju, sada odjednom široko otvorenog srca razumije što znači tolerancija i prihvaćanje.
Netko, tko je zagovarao komfor i udobnost, sada uživa u jednostavnosti življenja kome je materija bila primarna, sada uviđa koliko su bogatije sfere duha.
Tko je ljubav svodio samo na jednu razinu, sada se probuđen nalazi na više razina odjednom i svega toga ne bi bilo, da ljudi svaki u svom svemiru ne podižu glas i ne šute. Svijet se počinje buditi prvim probuđenim čovjekom i ne prestaje, poput domina tako uredno slaganog tisućljećima. Jedan dodir i sve se dalje odvija samo.
Biti čovjek ne zahtijeva zapravo puno, zahtijeva samo hrabrost i želju, da na zastajemo na buđenju i ne vraćamo se u prošlost. Sve ima svoje vrijeme, a naše vrijeme traži da budemo i ostanemo-ljudi, slobodni od bilo kakvih ponuđenih matrica.
komentiraj (1) x ispiši x #
ŠETNJA
Ljubav često korača sama, bez zagrljaja, bez utjehe, kroz hladnoću i tamu, gotovo nevidljiva za druge, ali ona je tu, bez obzira na sve, željela je biti sa nama, uz nas, u nama, kako bismo spoznali, da je samo ona i jedino ona potrebna da izdržimo sve.
- Učitelju, gdje stanuješ?
- U tvom srcu, samo me trebaš dozvati...
komentiraj (3) x ispiši x #
