Dok su anđeli sa gargojlima na katedralama odavno prestali ratovati, ljudi neprestano dozvoljavaju da im se scenariji ponavljaju. Opet ih se negdje uvlači u čistilišne zone gdje krv i barut zamjenjuju mirise proljeća i svježe pokošene trave, opet im se u ruke, umjesto dječjeg zagrljaja, gura oružje koje im se nameće kao jedino sredstvo nečijeg ego/samozadovoljavanja..
Tko to tamo zijeva, a tko pjeva?
Dok mene preplavljuje uspavanka Majke Zemlje ne želim zaspati i to ne još, u susjedstvu, državi našoj bajnoj, ljudi su obespravljeni i gladni. Ne zna se više tko je koga podmitio, koliko je tko kome platio, da se pošteni i vrijedni ljudi bez razloga bacaju na ulicu. Na našu sramotu i ove lijepe države koju smo željeli, kordoni policije štite one koji su glavni krivci za jad i nemoć malih ljudi.
Gdje ja to živim, da li je to samo moj svemir ili ga sa drugima dijelim??
Da je samo moj, izašla bih nekako na kraj sa svim nadolazećim tugama, ali ustanovljavam da sve manje mogu učiniti, kao da sve polako izmiče kontroli. Zato je potrebno još više onih koji ne žele sklopiti oči, zažmiriti nad svime što se događa, ma koliko bili umorni, a ja jesam pomalo...priznajem...ne od mraka kao kolijevke koja će me odmoriti nakon proživljenog dana, već od mraka koji želi zauvijek progutati svjetlo koje je naša domovina, dom, odakle smo potekli.
