Toliko je lako zaboraviti urođenu brižnost, toliko lako ljudima upravljati, čitaj: manipulirati..

Izranavljeni od vlastitog zaborava, amnestički paraplegično, postaju invalidi svoje novonastale osobnosti koja s onim njihovim božanskim kvalitetama nema niti jednu dodirnu točku više pa onda popuštanje pod svojim natovarenim ego bisagama koje samo praznu slamu nude kao hranu za umove koji daju kraljevstvo- za još više slame.

Nije to floskula, nije to izmišljena teorija današnjeg mentaliteta svijeta, sve je to jedno saće, osinjak, u kojem su ćelije pune radilica koje vrijedno rade za Kraljicu i tko se usudi izdvojiti i odvojiti iz tog mentaliteta, taj je naizgled osuđen na smrt u visinama, u najblažem obliku, smrt u kljunu orlovom, ali nije li i to ljepše, nego hipnotički slijediti već tisuću puta prosljeđene trendove i izgubiti se u mnoštvu koje obećava sigurnost, makar više nikad ne saznali tko smo zapravo, jer govori nam se kako to nije važno

Dok Onaj negdje izvan ljudskih spoznatih umotvorina čeka da, dotaknuvši Ga prvo zaboravimo sva nametnuta imena pa onda spoznamo kroz Njega sebe, drugi tamo u divljoj ponornici života proklamiraju neke kvazi istine koje odvlače strujom u dubine bez izlaza..

Nije to ništa novo i ništa novo nisam rekla, možda sama sebi osvješćujem preostale zakutke koje još nisam u komori vlastitog srca, da bih konačno transformirana prešla taj bezdan "baš me briga" spoznaje.

Oduvijek su se ljudi kretali između euforije i raspinjanja i ništa se nije pomaklo, osim svjesnosti, da postoji i neki treći put. Ljudi su kolekcionari, vole sakupljati sve poluoblike istina i kad im se pred očima u jednom dragocjenom trenutku vremena pokaže Onaj koji zna Istinu, probudi se na tren njihov osjećaj iz nutrine, amnezija na tren prestane pa počnu vikati: "HOSANA"darivajući tu Istinu cvijetnim laticama, ali Istina nije laka uvijek za prihvatiti. Previše je toga za shvatiti i prihvatiti odjednom, voli svog neprijatelja kao sebe samog.

Koliko puta opraštati? Bezbrojno mnogo puta i tako preteško znanje za duše koje svoj cjelokupni nametnuti milje shvaćanja moraju odvrtiti unazad. Zazuji Matica, ose se vraćaju na posao: jesti, piti, raditi, spavati, čemu uopće trud oko spoznavanja nečeg višeg pa se od jela prave fetiši, od svega prizemnog se stvaraju kultovi ne bi li se održala lažna punina u umovima koji prekidaju svaki odnos sa dušom koja se opet-povlači u srce i ljubav koja traži srce, postaje iluzija.

Ljubav koja se umom stvara, postaje ona bitna komponenta koja prevladava, umjesto da idemo prema vrhu planine, mi se prestrašeni vraćamo sa pola puta i pridružujemo se gomili gdje je toplije.

Na vrhu ledeni vjetrovi pušu i orao čeka otvorenog kljuna, ali iz njegove nutrine rodit ćemo se krilati, jer smrt je samo prijelaz na savršenije mjesto bivanja. Ostanemo li dolje, nikad se nećemo vratiti k sebi, ali mnogima to i nije važno, uživaju u "Baš me briga" poziciji i beskrajno se puta rađaju, dok ne shvate da se trebaju pomaknuti sa mjesta. Zapravo, svi imaju svoju priliku za uzdizanjem.

Koliko i kako će ih iskorištavati, opet o njima ovisi, tko može shvatiti, shvatit će.