Pod ruke mi je došla predivna knjiga: "The awakening of intelligence" J. Krishnamurti, uvod me podsjetio na nešto što se vrti već dugo u mojim mislima:

"Istina se ne može pronaći ni u jednoj religiji ili sekti, jedini put do pronalaženja istine je oslobađanje bilo kakvog prilagođavanja nečemu. Možete formirati stalno nove organizacije i očekivati nekog novog, stvarati nove kaveze, ali to nije ono što me brine previše. Moja jedina želja je da čovjek postane potpuno i bezuvjetno slobodan i neuvjetovan ni sa čime."

Gledam, čitam, posmatram, osjećam..pedofilije na sve strane, religioznih fanatika još više, gdje god je nekakva religija, postoji hijerarhija i način i pravila kako se približiti što više Bogu, kako mu ugoditi, negdje se ugrađuje totalno iskrivljena slika, da MORAMO patiti, jer Bog nas voli više, ako nam je teže, jer percepcije i doživljaji prihvaćanja patnje ugrađuju se u sistem odvajkada, jer crkva je ubirala svoje od vjernika, čak i onih koji nisu mogli davati previše, jer ni sami nisu imali, ali ako ti je teško čak i ako si bolestan, pomiri se sa time, Bog voli patnike, jer slika patnje usađuje se raspinjanjem na križ.

Koji to Bog voli da su ljudi nesretni? Zasigurno ne onaj, kojeg nazivamo Ljubavlju.

Kako se usuđujemo ljudima predočavati sliku i naličje Boga i uvjeravati ih u istinitost toga, kad je svaki, ama baš svaki čovjek na kugli zemaljskoj drugačiji i ima svoje viđenje apsolutnog, a to iskonsko viđenje je onaj univerzalni odsjaj koji nam je svima darovan po rođenju. Zakoni su stvoreni da bi sistemi i vlade mogli funkcionirati, a ljudi uredno i poslušno slijedili regulative. Tako i sa Božjim zakonima. Pokušava ih se prilagoditi ljudima koji zapravo misle da bez njih ne mogu djelovati ni živjeti.

Uz svu silu Božjeg zakona, zlo i dalje postoji, kao što će i postojati, jer postoji zbog ravnoteže, a ne zbog prevlasti. Da nema zla, kako bismo znali što je dobro? Da se ne zgražamo nad nečovječnošću pojedinaca, kako bismo znali kakav čovjek treba biti?

A to sa oriđiđi Bogom nema veze. Nama je darovana slobodna volja, koju koristimo kao vrtlari svoj alat i uređujemo vrt svoje duše kroz mnoge živote. Bili smo i zli kroz mnoga postojanja smo shvatili, da je jedini cilj života naučiti kako voljeti druge bezuvjetno. Sve drugo su kavezi i kalupi, koji te zapravo sputavaju u tvom prirodnom razvoju. Na to je veliki učitelj Krishnamurti mislio.

Ne ostajem ni uz jednog Učitelja zauvijek, ali prepoznajem kad se kod nekoga treba zaustaviti i poslušati ga. Bog je Ljubav, Bog je sve u svemu i tu povezanost sam osjetila prije mnogo mnogo godina, planinareći. Ta ljubav u svemu kroz sve u trenutku je prošla i kroz mene i nisam se osjetila manje voljenom u trenucima kad sam osjećala, da me voli jednako kao i drveće na vrhovima planina i vlat trave pod mojim nogama. Ta ljubav se ne može ograničiti zidovima, hramovima, zarobiti u jednu knjigu ili govoriti kroz riječi bilo kojega svećenika, previše za izreći, premalo za pokazati, jer ne postoji način da se to dočara.

Pojedinci misle, da je jedina ugoda i sreća poslušati riječi u crkvi, držati se izrečenog i život će biti blagoslovljen. Pravi blagoslov je kad si slobodan u sebi od svih mogućih strahova i sumnji, jer vjeruješ i znaš kako si voljen bezuvjetno bez obzira na kojoj si stepenici trenutno.