Cijelo vrijeme, vrtimo se oko toga koliko smo uklopljeni u cijeli ovaj naizgled skladan, ali borgovski sklop u kojem boravimo. Kvadrat u kojem smo okruženi sa tisuću manjih kvadrata, jer svi su zatvoreni u svom omeđenom svijetu za kojeg je preporučljivo da se iz njega ne izdvajaju. Uredno podrezan, naš lanac nukleotida, naš kod koji je prvotno bio skoro troduplo veći, vremenom je skraćen, a i toliko skraćen je zakržljao, jer nam je usađena naredba da moramo slušati, sve što nam drugi kažu, a ti drugi su dobili naredbu od trećih i kad se Arijadnina nit odmota do kraja na kraju tunela nije obećano svjetlo, nego još veći mrak.

Sve to je upakirano u zamamne ponude koje obećavaju blagodat poput opscenih i perfidnih igara i igrica koje naše biološko računalo odvlače od konačne istine koja u nama duboko čuči željna da izađe iz tunela i odvede nas u svjetlo. Moramo biti odgovorni, moramo biti trezveni, um diktira emocijama, a emocije iz obzirnosti slušaju um. To se zove skraćenim jezikom psihološki fašizam. Netko tko je izvan nas diktira nam što trebamo biti i kako se ponašati, jer bez nekoga sa strane svijet bi krenuo putem anarhije.

Zaboravljamo, da imamo najmoćnije oružje i način, da sami kreiramo svijet bez možebitnog kaosa. Imamo intuiciju koja će nam uvijek točno reći što i kako da činimo i kako da razvijamo sebe u duhu ljubavi u duhu Svjetla od kojega smo i postali. Naš DNK je antena, onaj provodnik koji nas direktno spaja sa Izvorom ljubavi, ako je potpuna i cjelovita, ali podrezani smo sa nekom namjerom, da budemo im ostanemo poslušni roboti koji će na kraju završiti negdje na nekom drugom mjestu pokušavajući se sjetiti, da i sa onim malim dijelom sebe kojeg imaju mogu obnoviti svoja krila i poletjeti iz kvadrata - kaveza koji to zapravo nije pa se u sve lijepo ubacuje (samo)zadovoljavanje svoga okljaštrenog JA kojeg se veliča do besvijesti.

Sistematski se uvjerava, da smo takvi kakvi jesmo, savršene kreacije i da svaki vid mašte i intuicije nije potreban. Ratio, razum, kakve priče o nekim duhovnjacima koji te hoće naučiti da postoji nešto još savršenije u tebi koje od silnog hvalisanja tebe i tvog trenutnog ega ne može ni riječ prozboriti?

Vraćamo se polako unatrag, umjesto da idemo naprijed, sve je to sistematski napravljeno i smišljeno, da nas zauvijek ostavi u hipnotičkom transu samoljublja, makar to ne imalo uopće povoda pa se nadovežu drugi koji podržavaju tvoju tako trezvenu i jedino potrebnu desnu stranu korteksai ti sav procvjetaš koliko si savršen u svojoj podrezanoj postojanosti.

Materijalizam opet obuhvaća svojim nevidljivim stiskom pokušaj izdvajanja duše i duha iz okova tijela, gromoglasno se plješće i viče kad netko samouvjereno proglasi, da je sve što je izvan fizike glupost, sva ta duhovna uzdizanja, gurui, svi koji pokušavaju nešto reći postaju kriplovi, iluzionisti koji nemaju pojma, da je naše tijelo i naših deset ruku jedino što postoji. Konformizam, hladni skepticizam, sve to polako postaje "in", a tek smo se počeli buditi iz lažnog sna nametnutog holograma, koji je zapravo video igra bez kraja i stalno govore: "Ušuti..Prilagodi se, uznemiravađ me, dok se igram. Tako je dobro igrati se, jer imamo računalo u svojoj glavi."...i umjesto da ga isključimo, ugasimo sve i krenemo putem prema svome Izvoru u sebi, makar to naglavačke okrenulo naš život, mi se prepuštamo ugodi i lažnom osjećaju vlastite bitnosti....i netko nam donosi hranu dok se igramo, netko nam donosi piće dok se igramo, Tu i tamo pošalju nam neku nestvarnu sliku iz skladišta holodeka, da vodimo i ljubav pa se opet vratimo tastaturi.... i nastavljamo tako ne pokušavajući se isključiti pa nas isključe drugi koji uzimaju pravo na naš kompletan sklop života.

Cijeli Novi Zavjet je prekrojen, da bi ljude što bolje ušuškao u nametnuti sistem vjerovanja, ali ako se usudimo pogledati u prvotna, apokrifna, gnostička evanđelja, vidjet ćemo one suštinske poruke koje su nam darovane, da bi bili slobodni.

U Tominom evanđelju, Isus je rekao: "Ljudima su vidljive slike, a svjetlo u njima skriveno je u slici Očeva svjetla. Ono će postati vidljivim, a njegova slika skrivena je njegovom svjetlošću. Kad vidite svoje slike, radovat ćete se, ali kada budete vidjeli svoje slike koje su postojale prije vas i koje ne umiru niti se pokazuju, koliko ćete podnijeti? Ja nisam došao da donesem mir, nego nemir." i upravo je u tome poanta cijelog ovog kockastog ukalupljenog života.

Nameću nam se naše slike koje nas raduju, jer sve je samo vanjska forma koja sa našim unutarnjim slikama nema veze. Kakvi smo iznutra? Samo svjetlo svjetla, a koliko ovakvi Podrezani i zaljubljeni u vanjsku formu sebe možemo istinski biti spremni suočiti se sa najvećom čistoćom i ljepotom svemira, Vrhunskim Suncem koji nas je iznjedrio??

Swedenborg u svojoj knjizi "Raj i pakao" spominje duše koje gotovo fizički bol osjećaju kada se odjednom nađu pred Takvim Svjetlom i vraćaju se u svoja zasjenjena mjesta, jer su tako naučili, jer su ih drugi cijeli život odvlačili od Istine koja je u njima, ali im se zabranjuje da je dotaknu.

E, pa, vrijeme je da počnemo raditi na sebi prije, nego istekne ovo zemaljsko vrijeme, da se ne bi opet vratili u novom tijelu, na novi početak i opet u novom kavezu. Naš život je beskonačna spirala po kojoj se penjemo u savršenu i slobodnu sferu Ljubavi.

Koliko smo spremni, da konačno saslušamo one koji nam to žele saopćiti ili ćemo opet kao i uvijek reći: "Ostavi me na miru., prilagodi se kao i ja i bit ćeš dobro. Ovako riskiraš da te proglase nenormalnom ćelijom sklopa u kojem boravimo."

Oni koji su razbili taj kavez, dužni su drugima govoriti o tome koliko su vezani u svojoj (ne)sigurnoj kutijici koju zamišljaju kao jedini i najljepši svijet koji postoji i trebaju biti uporni u svom tihom "gurkanju" onih koji se iz svog lažnog sna ne žele probuditi.