Ralf W. Emerson kaže da postoje tri načina stjecanja mudrosti:

''Prvi: Razmišljanjem - što je najplemenitije,
Drugi: Imitiranjem - što je najlakše,
Treći : s iskustvom - što je najgorče.''

Je li nužno u životu postati mudar ili je dovoljno umrijeti u saznanju, da to ne možeš nikad naučiti?

Sokrat je rekao: "...znam da ništa ne znam" i sklopio oči pa su ga opet svrstali u mudrace.

Netko razmišlja i razmišlja, pokušava uhvatiti nit pa ga situacija ili ljudi dovedu u labirint i umjesto do Arijadne i oslobođenjam padne u ralje Minotauru, napola čovjeku napola biku, nesavladan od vlastitih animalnih utega neosvješteni mudrac umire u svom pokušaju, da bude savršen sklop tjelesno-duhovno-duševni.

Znači, da ni ta teza nema dobru podlogu, što god više razmišljamo, udaljavamo se od centra koji nije u glavi, nego u sredini drveta života, u čakri srčanoj koja je graničnik između zemlje i neba, a prijeđemo li sferu srca i ostanemo gore, gubimo kontakt sa zemljom; siđemo li dolje, a ne dotaknemo srce, prizemni smo i bez nade za nekom zlatnom sredinom koja je čardak ni na nebu ni na zemlji, baš ona osovina koja drži tasove vage u ravnoteži.

Mudrost je, zapravo, održavati tu ravnotežu, biti niti previše gore niti previše dolje, bez prevelikog razmišljanja, samo osjećati koliko se naginjemo na jednu ili drugu stranu pa se vratiti u vodoravni položaj, a to ne možemo nikoga naučiti. Svatko je Učitelj sam sebi i zato trebamo odustati od mudrovanja drugima.

Kada je ravnoteža postignuta, možemo se smijati rasterećeni bez straha i objesiti se za granu drveta viseći naglavačke kao što to čini obješeni čovjek u tarot kartama, na prvi pogled se čini da će pasti, a on visi kao Odin, nordijski Bog na Ygdrassilu-drvetu života, glava mu gotovo dotiče zemlju, a noge nebesa, trebalo bi biti možda obratno, ali nije i baš tako treba biti, Um prizemljiti, noge zanebesiti.