U tihom sumračju, kada se sunce tek stidljivo tu i tamo kojim svjetlosnim trenutkom nazire iza tame ostavljena opet samoj sebi da razmišljam, ja uživam u tišini oko mene razotkrivena pred sobom, pred onima koji su bili moje zvijezde i moje sunce.
Što znači konstanta i održavanje svega što se događa, u jednom pravcu, na jednoj liniji?
Smjer naše duše ide tom konstantom, htjeli mi ili ne, Duša ima svoj ritam i drži se njega, ali ponekad poželimo sve to u trenutku promijeniti gurajući od sebe vlastiti put, jer mislimo da nije naš, jer uvijek mora biti ugodno opuštajuće, lagano, uvijek moramo zagrabiti boje koja kaplje ispod rastopljene duge i dodati malo tona u sivilo našeg trajanja.
Oni koji su bili moje zvijezde, sada su na zemlji, jer to nisu bile obične zvijezde, to su bile zvijezde padalice koje su mi trebale tada kada sam zaželjela da volim savršeno, one su ispunile ono što su trebale.
Sveti Lovro odavno je prešao u neke nove sfere suza koje će kliznuti pred drugim nekim okom i poželjeti to što poželjeh ja.
Poželjeh samo da traje, da nikad ne prestane, da održim tu ljepotu koju kroz modrinu ljeta i miris oceana dobih, previše sam željela, previše svega je odjednom previše, jer jednostavno što god više žudimo, više gubimo, što god više težimo savršenstvu, više skupljamo dlan u kojem sjaji to darovano blago. Blago može biti samo ptica, plava, slobodna, ljubav odjevena u pticu.
Bacila sam krletke. ptici otvorila prozore, kad je raširila krila na mom dlanu, vrisnuh misleći da će odletjeti zauvijek i da se nikad vratiti neće, a ona je samo opuštena raširila krila, da ih ponovo skupi, jer je bila zaspala na mom dlanu umorna od leta,i bešćutnog svijeta. Vrisak ju je preplašio, ne stisak, prhnula je, odletjela, ostavljajući me zapitanu kako da strah sakrijem, a da glasa ne pustim?
I opet, u pozadini svega, strah koji se provlači kroz sve pukotine želja za savršenošću. Ptica je odnijela svu modrinu iz moga postojanja. Trebala bih nebo bojati drugačije, ali kako kad je ono najljepše obojano baš onom bojom koja nedostaje?
Nema zamjene niti nadopune modrini, jutro dočekujem u ozračju nekih bezbrižnih prošlih trenutaka koji su bili neopterećeni svim nadanjima, svim težnjama i čežnjama. Sve je bilo tako jednostavno, ali ljubav kao i život ne može biti jedna konstanta, bar ne onako kako mi zamišljamo. Usponi i padovi, penjanja i spuštanja, tako nekako ide tok toga trajanja.
Trenutno sam u podnožju, spustila sam se sa planine gdje sam se poput pustinjaka popela tražeći dodir sa vatrenim grmom, neke nove riječi urezane u kamene ploče, riječi ljubavi neizrečene od sveca, nego stvorene od čiste želje za slobodom i spontanošću. Dobila sam ih od susreta s onim koji mi je govorio gotovo, da nisam više ista. Kad sam se spustila među puk, svi su imali svoje vizije ljubavi svoje već naučene zakone kojih su se držali i shvatila sam, da zapravo nisam trebala tražiti riječi niti zakone niti urezivati ih u kamene ploče, da bih drugima donosila. Sve je to već odavno proživljeno. Ljudi vole biti u svojim malim okvirima koji ih čine sigurnim, makar ti okviri ne imali vrata i prozore i tu sam zastala i prestala.
Puštam laganu glazbu, da odagna poput nježnog vjetrića sve nataložene nade i sve sakupljene aspekte ljubavi koji su zapravo tek dio one cjeline koja nije savršena, jer ljubav se izgrađuje, ona nikad nije gotovo djelo do kraja, a mi smo graditelji, umjetnici prepušteni boemštini pred svijetom, ponekad i neshvaćenošću radi pogrešnih poteza kistom.
Valjda je to tako kako mora biti, ja volim modrinu beskraja i kroz opuštajuće akorde proživljenog ljeta, sanjam budna.
