Prvi puta nakon toliko godina, moj voljeni Odiseju, nisam izašla na obalu, sama sebe sam iznevjerila u svojoj upornoj vjernosti, u svojoj plavetnoj nadi, da ću na pučini vidjeti jedra tvoje lađe. Nisam ni ja toliko jaka koliko sam mislila da jesam, pogledala sam se danas ujutro u zrcalo i vidjela moje tijelo koje nije više onako mlado i lijepo i uhvatio me grč malodušnosti.
Kako da vjerujem, da ćeš me jednakim žarom voljeti i ovakvu, promijenjenu, bar izvana? Koliko jaka tvoja ljubav mora biti, da zaboraviš na moje tijelo i voliš me dušom, divlje i neobuzdano kao onda one predivne noći na obali mora, dok je mjesec obasjavao našu ljubavnu igru satkanu od besmrtnih uzdaha? Da, zaista su besmrtni i još su mi u mislima, još sanjam tvoje predivne i snažne ruke oko mene i pomislim, kako bih voljela da nemam ovo tijelo oko sebe, oko moje duše, kako bih te željela voljeti samo čistom dušom, kako bih voljela da tvoja duša uroni u moju, iskričavo, svjetlosno, bez trunke dodira tijela.
Čini mi se da sam umorna od tijela, tako ponekad može zaustaviti onu čistu strast koja krene iz mene kad sam sa tobom u zanosnoj ekstazi rađanja i umiranja.
Zašto ne možemo uroniti jedno u drugo i odletjeti u dimenzije nebeske, ostati tamo zauvijek i voljeti se beskrajno? Čini mi se da ludim od ovog silnog nadanja i čekanja, voljeni moj Odiseju i silno se trude, da me od toga izliječe, žele da se ponovo udam, jer kažu sve ovo nema smisla, vrijeme prolazi, a ne shvaćaju, da vrijeme stoji, mi prolazimo, zapravo, naše tijelo koje vremenu ne može odoljeti.
Duša, prepuna tebe, voljeni, nikad neće umrijeti i znam, ako nikad ne vidim tvoju lađu, da ćeš mi ipak doći. Ljubav među nama rodio je Svemir i u krilu Svemira naša ljubav će se opet sastati i biti nezamislivo velika, u inat Bogovima koje su ljudi iz zavisti stvorili ne bi li nas razdvojili. Pravi Bog će biti živ kad se naše dvije izgubljene duše ponovo sastanu.
