Prvo moramo vjerovati sami sebi, da smo mi i samo mi spasitelji, a to nije tako teško, svijet čezne za spasenjem, a mi čeznemo za priznanjem.
Simbioza koja vodi u dubiozu. Zašto?
Prvo tražimo način kako da taj posrnuli svijet spašavamo pa najprije zaboravimo sebe i postajemo žrtve.
Svijet voli paćenike pa nas sve više boli vlastito obučena koža pa bi htjeli spašavati uz neke male komocije, kožu skidamo, oblačimo ruho duhovnosti koje sja i blješti, naprosto privlačimo svijet da nas sluša kako mi jedini znamo brinuti o njemu, pa se nađu neki duhovniji od nas i mi shvatimo, da nas svijet više ne treba, jer spasitelji dolaze i odlaze ne stignemo ni izreći našu viziju spasenja, a već druge niču i bivamo razočarani, povrijeđeni, počnemo osuđivati taj svijet koji smo htjeli jednom spašavati pa dok se ne probudimo iz sna i shvatimo, da svijet koji treba spasiti nije oko nas, nego u nama.
