Znam, čudno zvuči, trebao bi nakon Božićne jurnjave upregnuti saonice i sa svojim sobovima pojuriti kući, na Sjeverni pol, u Laponiju, gdje god da jest, ali on se zaustavio u staračkom domu gdje ja trenutno radim, u Irskoj i ne može se vratiti kući.

Tjedan dana prije Božića, dobili smo novog štićenika kakvog nikad prije nismo imali: djedicu, koji je čisti Nijemac i ne zna ni riječ engleskog jezika, a mi ne znamo njemački, na žalost. Težak i gotovo nepokretan, u invalidskim kolicima, sa divnom bijelom kosom i bradom i čudnom nekom tugom u očima. Odmah me podsjetio na Djeda Božićnjaka, Santu i tako sam mu i prišla i rekla mu tiho: “Znam ja da si ti moj skriveni Santa i došao si ovdje sa nekom namjerom...“

Mislila sam da ne razumije, a on je glasno izgovorio:“Ho, ho hoo“. Možda je još netko primjetio, ali svi su užurbano radili svoje poslove, a on je muku mučio da nam objasni što želi.Trudili smo se da mu ugodimo i olakšamo taj prvotni šok koji je normalan kad stari ljudi promijene svoju sredinu. Odgurivao se nogama i kolicima prolazio kroz hodnike dozivajući svoju ženu:“Anita, Anitaaa“ i tako, drugi dan su mu skratili kosu i bradu, ali meni je on i dalje bio dragi Santa. Dolazili su pjevači, djeca, pjevali božićne napjeve, ali to ga nije veselilo.

Poslije par dana, u prostoriji sa ostalima gledao je na televiziji božićni program. Ja sam sjedila sa njima i pazila ih, ako nekome što treba, bila sam prisutna i gledam ja moga djedicu-Johanna (tako se zove) kako pažljivo prati pjesme na televiziji i odjednom, izvodila se pjesma „Tiha noć“ u originalu, „Stille nacht, heilige nacht“ i počne on pjevati tiho na svom jeziku, a ja na mom i zaplače moj djedica.

O, koliko tuge je poteklo sa tim suzama kao da se ogromni ledeni brijeg otopio i krenuo svojim putem, zaplakala sam i ja. Nitko ne može biti imun na toliku bol u srcu. Sjetila sam se svoje obitelji koja će negdje snježno bijele tragove ostavljati vraćajući se kući sa ponoćne mise čestitajući Božić svima i u tom trenutku priđem djedici, zagrlim ga i šapnem mu da nije sam. Stavim dlan na svoje srce, a onda ga prislonim na njegovo.

Bio je to nijemi izričaj: „Razumijem te. Tvoja bol je i moja“.

U tom trenutku uđe druga njegovateljica, vidi da plačem, uplašila se da se nije što dogodilo, a ja joj objasnim kako je Johann zapjevao i rasplakao se. Ona me zagrli, kaže: "Ti si dobra." Ja joj odgovorim da nije to poanta, poanta je da me tuđa bol dotiče kao da je moja, a ova bol je posebna.

Bol svih starih i nemoćnih, svih onih koji su Božić doživjeli drugačije i kojima sjaj i pokloni ne znače ništa, ali im jedna stvar najpotrebnija: suosjećanje, zagrljaj i osjećaj, da nisu sami u svojoj boli, a baš to sam imala priliku darovati.

Santa, volim te i znam da si baš zato došao ovdje, da vidiš postoji li to još: ona mala, a tako velika stvar: osjećati druge.