Nisam političar, ne volim politiku, a opet, mimo volje sam u nekom čudnom vrtlogu, u loncu u kojem se kuha sve i svašta, pa šta ispadne. Jedan koji obećava je đavo, drugi anđeo, pa onda zapravo oboje su na jednoj karti u špilu, koja govori sama za sebe, kako je okrenemo.. Svi nešto mrljaju, brljaju,obećavaju, ali tek dok ne budu na tronu, poslije, kud koji, mili moji.. A narod kusa..Proba tu papazjaniju, (kažu, papazjanija je prvotno bila svećenićko jelo, bogato i raskošno), ali neće dobiti obrok, dok ne odabere koji je kuhar najbolji..
Poslije narod ostane gladan.. I žedan.. Svašta nešto se utrpa kao začin, najviše lažnih mirisa i okusa..
Laži i urote.. Laži su normalne u ovom svijetu, urote nisu, jer ljudi su pripremljeni da kusaju ono što im se servira, a to urote ne mogu biti, jer nisu stvarne..Laži su stvarne..Gipke, savitljive, slatke, čak preporučene kao zdrava hrana. Urote otkrivaju ono što nije ponekad prijatno želucu.. Pa ih smještaju i nezdrave namirnice.. Ne daj bože povjerovati u istinu..
Nasilje, perverzije, nedostatak suptilnosti u vremešnim nasmješenim putnicima kroz život, svi nešto kukaju, jadaju, žale se, a imaju više nego što pola svijeta nikad neće imati..
Blagoslov skromnosti i poniznosti, za neke je puka besmislica. Nije to u trendu.. U trendu je samo imati, bez onoga nemati.. Pa se ubija čovjek od posla, postaje rob svoje vlastite pohlepe, da bude na vrhu vrhova, dok ne shvati da na kraju nema staze za natrag, a više ne može.. Pa jednom rukom grabi oblake, koji su zapravo hologram njegovih neispunjenih ambicija, a drugom rukom pokušava održati ravnotežu, jer je na rubu bezdana..
Svijet se drži u strahu, umjesto u ljubavi..Strah je jači.. Drži na uzici one slabe i nejake,one lijene,koji su izgubili svoju prvotnu hrabrost, jer im je obrisana memorija, sjećanje na to, da su ratnici svjetla, oduvijek bili,i trebali bi to i ostati..
Milijuni djece rade za profite moćnika, drugi se odijevaju sa markom, ne znajući koliko tuge, bola i patnje je trebalo da dijete napravi jedan par obuće ili sašije jednu košulju,koju nikad neće obući, jer jedva da zaradi za zdjelicu riže dnevno..
Glamour, mainstream, svi su hipnotizirani, na modnoj pisti, ili pred ekranima televizora, čak i dok čitaju štampu.. Slijepi kraj otvorenih očiju, ne vide da je sve jedno te isto: besmisao i praznina između nametnutog smisla i punine..
Samo neki se odvaže, pa razbiju te staklene kupole obilja, i udahnu zrak čiste i nepatvorene prirode, makar samo na trenutak..
Bit će rata, neće biti rata, mržnja je jača od samilosti i opraštanja, svi se vrte u krug, uporno ubacujući žetone za taj karusel koji u zabavnom parku privlači stalno nove pojedince..
Umjesto da se sastavljamo,mi se rastavljamo, dok nam drugi kroje povijest, geografiju, sve predmete koje moramo naučiti napamet, a zapravo, ništa od toga nije kao što zapravo jest.
I um uporno vozi svojih tisuću misli, kao automobile po cesti,koji nemaju više vozača..Dok ne dođe do krša i loma..
Lančani sudar svega natovarenog, bespotrebnog, misli su skrhane u iznenadnoj magli nevjerice.. Ali mi smo živi.. Naša duša,izvlači se ispod svih tih olupina, otresa prašinu sa sebe, i nastavlja dalje koračati, kroz maglu, ali sigurna u svoj put..
Pješice, polako, lagana, bez tereta, samo sa svjesnošću i vjerom kao popudbinom, vjerom u ono nešto novo i čisto, koje će se uskoro pojaviti, kao tračak sunca iza oblaka..
Sve što mislimo da jest, zapravo uopće nije..
I sve što nam se čini da nije, zapravo Jest..
Ovo čak nije ni filozofija. Ovo je svojevoljno odricanje od svega što mislimo da znamo, i prihvaćanje spoznaje da trebamo ići ispočetka..Ali ne sve i ne ponovo.. Trebamo se samo prisjetiti.. Nešto besmrtno u nama će nas polako vraćati iz amnezije.. Sve će se posložiti na svoje mjesto, ako se odreknemo svoje udobnosti, svoje tvrdoglavosti, svojih fanatizama, svoje sirovosti,i svih svojih izama..
Sve će se posložiti, ako se spustimo sa trona egocentričnosti i počnemo svakoga gledati sa najvećom nježnošću i ljubavlju u srcu..
Baš svakoga: beskućnika na ulici, crnog, bijelog, crvenog, žutog, one koji potežu oružje, jednako kao i one koji ga se gnušaju.. lažne gurue, učitelje koji se uzdižu do nebesa, a jedni i drugi su daleko od pravoga puta..
Možemo li voljeti one koji čine zlo,jednako kao one koji su bezazleni poput janjeta? Ako smo zaista ostavili olupine našeg starog uma, negde daleko iza nas, ništa nam neće biti nemoguće.. Nećemo voljeti,samo ćemo drugačije gledati na to sve..
I postati tihi, poput osamljenog pustinjaka, koji usred pustinje susreće zmiju.. Neće je napadati.. Neće je mrziti, i neće se bojati.. Jednostavno, pustit će je da nastavi svojim putem, bila ona otrovna ili ne..
Tako i sa novim početkom istinskog života:ne postoji razdvojenost, ma koliko nas učili suprotno.. Ma koliko različitost uvjeravala da je nužna, zapravo je suvišna.. Jer svi smo pod kapom nebeskom,jednako važni Kreatoru, od jedne jedine vlati trave, do čovjeka, kao vrhunca stvaranja.. No, vrhunac kao vrhunac, samo je u našim glavama..
Kad bi samo jednom osjetili (kao što sam ja samo jednom u životu osjetila) koliko je divan i dubok osjećaj biti jedno u svemu i sa svime,osjetiti tu ljubav,koja te jednako voli kao travku ili list, iako je naizgled travka i list bez ljudskih osjećaja, kad bi samo jednom osjetili taj osjećaj, da ne postoji u Ljubavi pojam veliko,manje,najmanje, ne postoji ti,ja i netko drugi…I nema ljubomore, zavisti,jer je kamen i cvijet jednako voljen, kao i ti, za taj jedan jedini trenutak, vrijedi prijeći milijune koraka, i proživjeti isto toliko života..
I kad dođemo do zadnje stanice, sići ćemo umorni,ali i savršeno spokojni i slobodni.. Jer smisao besmisla je konačno završena lekcija, koju nikad više nećemo ponavljati..
--