Sve na gomili... dunjaluk je sve to.. Indijci bi rekli Maja, prolazna zadovoljstva, naši šljakeri bi rekli: pičkin dim, a ja kažem: savršena šarena smiješna parada u kojoj se nose transparenti nazovi - najjače istine, koja se proklamira kao jedna jedina i najživotnija.

Svi se diče svojom snagom, guraju je pod nos onima, koji su shvatili da je tišina najveći blagoslov i snaga, poziraju žene, hvataju se za raznorazne Zorroe, koji noću urezuju mačevima svoje ime na koži njihove duše, a sa jutrom idu u prazne ili pune domove prebirući svoje dojmove i skidajući masku ispod koje tek obično i umorno lice gleda sebe i svoju nemoć u zrcalu ili ne stignu ni odspavati, već žene guraju dijete i kolica, da Zorro prošeće snenim jutrom, da nitko ne vidi istinu njegove kvazi muškosti.

Zapravo, sve je to obrnuti slijed normalnih stvari i sve je prirodno, ako se ne glumata i ne lijepi za neprirodnost, žene poziraju, privlače, namještaju, uvjerene da same za sebe nemaju dovoljno snage pa traže svoje altere, namještaju haltere, srozavaju se na hipnotički miris nečije osobnosti, koja se na kraju otkriva kao prozaični i patetični prikaz tek još jedne dobro odglumljene predstave.

Smiješna su ta ljepljenja i dunjaluk, vezanja za nešto što će ionako nestati čim dodirnemo taj varljivi mjehur od sapunice, lovorov vijenac je nosio i Neron sam sebe hvastao, ubijedio svoje altere da Rim mora gorjeti, pisao stihove nadobuđivao se i čak poneke iz gomile očajnika uspio ubijediti u ljepotu svoga izričaja i opet su se našli tihogovornici, koji su se u tišini rađali kroz svoj izričaj.

Život je uvijek nudio mogućnost: ili smo očarani dunjalukom pa nas proguta i sroza na nivo ispod nivoa ili dunjaluk uživamo, ali uvijek sa jednim okom otvorenim svjesni, da nam ne može pružiti ono što tražimo: otvoren put ka onom dunjaluku koji je negdje izvan svih altera i haltera, izvan stvarnosti, koja sa ovom veze nema.

Prava moć samo u pravim rukama rađa skromnost i poniznost, a sve ostalo je smiješna parodija iskazivanja i prokazivanja, moć, koja će kad tad izgubiti bitku, jer, zahtijeva i odgovornost, a nezrelost moći uvijek povlači kaos, nikako mir.

Postoje kuće, raznorazne, velike, male, palače, kolibice, one koje su male i tople i one, koje su velike i hladne. Neke su stare, stare, gotovo da se sruše, a tako divne kad zađemo među njihove zidove, prosto osjetimo dah odavno proživljenih sudionika, koji su tamo svoj život zacrtali i ocrtali. Postoje kuće od pruća, koje su čvršće ponekad od kuća od mramora, jer vlasnici ne tuguju ako ostanu bez njih, naprave za čas nove, bez opterećenja za starim, dok one mramorne ne rastu ponovo tako lako.

Neke kuće su grobnice i ljudi ih uređuju i paze na svaki detalj kao da će ih sa sobom ponijeti iza smrti, dok neke bez posebne namjerne svrhe, svojom životnom energijom nadživljavaju sve.

Takva su i ljudska srca... uvijek zagonetna, baš kao i kuće.. neka srca imaju širom otvorena vrata i odišu toplinom, prostodušnošću i jednostavnošću.

Kuće zovemo domom i srca nazivamo dom, neka srca su čvrsto zatvorena, brojnim lokotima, dok iza zatvorenih vrata strepi vlasnik u strahu, jer u svakom umornom putniku namjerniku vidi lopova koji će ga opljačkati, a zapravo željan je bar jednog zlatnog grumena ljubavi, koju nije dobio kad je trebao i stvorio si je lažna zadovoljstva, poput ovisnika, tražeći sve više i više, a bivao sve prazniji i prazniji.

Neka srca su naizgled zatvorena, ali samo privremeno, vlasnik je zalutao negdje gore, u labirintu uma, zaboravljajući put koji vodi natrag, do svoga srca, do sebe.

Sa takvima treba biti strpljiv, jer uvjeravat će vas da su na pravom putu, dok vi znate, skoro uvijek znate, kako ih dovesti natrag, jer prošli ste istim putevima i sada ste vodič drugima, iako to nitko zapravo ne zna, jer ne oglašavate se na sva zvona, živite tiho svoj bogati život, bez ijednog novčića u novčaniku... vaše bogatstvo je sreća i radost drugih, onima, koji se vrate na kraju svog dugog putovanja, kući, k sebi, u svoje srce.

Na žalost, postoje i oni kojima je srce poput javne kuće, njima je teže, nego onima koji sjede iza zatvorenih vrata i strepe za svoju imovinu...prodaju sebe, za malo trenutnog zadovoljstva, svoje srce pretvaraju u sve, samo ne u dom u koji se trebaju jednom vratiti, a to su najranjivije duše, one koje trebaju najviše zagrljaja i potpunu rekonstrukciju, transformaciju svoga srca, jer su odrasli bez nečega, što zovemo povjerenje, bez nečega toploga, što im je toliko trebalo, da ih grije u danima zime, jer opet nazivamo to LJUBAV, a ljubav je ona vatra koja treba tinjati na svakom ognjištu.

Netko bi cijeli ovaj tekst nazvao možda sladunjavim, nerealnim, ali nije tako, ljubav i srca koja rastu bez ljubavi, razmatraju najveći psiholozi i psihijatri, jer ranjeni ljudi ne uklapaju se tako lako u shemu sretnog društva i sretnih međuljudskih odnosa pa istražuju, pokušavaju im pomoći, ali ponekad na sasvim krivi način - medikamentima, razgovorima, koji ne pomažu ponekad, jer temelji takvih psihoanaliza ne uključuju vjerovanje u dušu, onaj dio nas, koji nema veze sa kemijom, biologijom, fizikom, onaj dio u kojeg trebamo vjerovati još uvijek bez čvrstih znanstvenih dokaza, jer duša je ta, koja stanuje u srcu, ona je ta koja nijemo zove i doziva u pomoć kada tijelo nadjača sve njene glasove.

Da, srce može biti kao kuća, ali ne živi, ako duša u njoj ne pokazuje svoje otkucaje, mi smo i vodiči i prijatelji i liječnici drugima, sve u isto vrijeme, ali prije svega, ipak smo samo putnici namjernic i pred svakim domom sa ljubavlju i brižnošću, skinut ćemo obuću i pokucati, netko će nam otvoriti, prijateljski nas ugostiti, netko će viriti kroz ključanicu i šutjeti.

Pred zatvorenim vratima trebamo pričekati koji trenutak, a zatim, krenuti dalje, jednom će se nekom ta vrata otvoriti, možda to nećemo biti mi, ali prvo kucanje na dugo zatvorena vrata probudit će nadu, da je to zatvoreno srce ipak željeno, jer netko je čuo tihi glas duše iznutra i to je cijela storija našeg putovanja kroz ovu Zemaljsku dolinu…

O ljubavi, prijateljstvu i opraštanju, toliko toga je izrečeno, čini se da je sve izrečeno, a zapravo...ništa nije izrečeno, jer uvijek dođemo do jedne nulte točke-zero točke, kada ne želimo ništa znati što znamo, brišemo sve poznato i ne želimo saznati ništa novo..

Sve nam postaje trivijalno, suho, filozofija koja udara u prazno, jer se ponavlja, ali kad dođemo do te točke, znači da postajemo opet očišćeni od svega nataloženog, i možemo krenuti dalje.. Nekim svojim putem, prelazeći u slijedeći razred u školi života, ali ne bacajmo svo staro gradivo....neke stvari trebamo ostaviti, pohraniti, kao fus note, podsjetnik, na neke lekcije, koje su nam pomogle za dalje.

Ljubav...

Gledam i pratim sve ove godine, kroz sebe i druge, sve varijante, oblike, stupnjeve, mirise i okuse ljubavi i dolazim do spoznaje, da toliko mnogo ljudi oko mene, naizgled snažnih i jakih, neki i sa vodećim položajima u društvu, neki na vodećim položajima na radnim mjestima, toliki ljudi, koji za druge nose masku savršene sigurnosti i veličine, zapravo su nesigurna i krhka djeca, željna i gladna ljubavi koja im je iz nekog razloga, kojeg su zaboravili ili negiraju-uskraćena..

Čini se da sa ljubavlju nemaju problema, niti sa davanjem, niti sa primanjem, ali, kad se dogode neke njima nove situacije, u kojima moraju biti fleksibilni i odvojiti se od svoga klišea uzimanja-davanja, tada dolazi do pucanja po šavovima..

Sve je to učenje bezuvjetnosti.. učenje davanja, bez imalo želje da se išta dobije natrag..

Ako se slučajno dobije, to se čuva kao dragulj u riznici svoje duše pa opet - pokloni nekom drugom, jer ljubav mora stalno cirkulirati..ona se ne smije kod sebe zadržavati i čuvati niti razmišljati kome i kako ćemo je dati..

Ona se daje bez razmišljanja..dobrom i zločestom, kraljeviću i prosjaku, jer ispod svih odora se krije u određenim trenucima, ispruženi dlan koji traži pažnju i mrvu ljubavi..

Nema kalkuliranja, nema odstupanja, nema ograničavanja,. ljubav je takva..bezgranično je dobivamo, bezgranično je trebamo davati, no, u to bezgraničje davanja, uvijek postoje dvije stvari, koje blokiraju protok darivanja: NE-PRIJATELJSTVO I NE-OPRAŠTANJE.

U ovaj nesavršeni svijet, ušli smo da učimo, često učimo na vlastitim nesavršenostima i bolnim iskustvima, a često i na nesavršenostima drugih, ali sve treba prihvatiti kao mogućnost rasta i uspostavljanja još veće savršenosti.

Kada nas netko uputi na naše loše strane, često se ponašamo kao mala djeca, okrenemo leđa, prekrižimo ruke na prsima, napućimo usta i kažemo sebi: "E, neću se odljutiti! Neću i neću!! Taj prijatelj mi je sad neprijatelj, rekao mi je ono što mi nitko nije. Rekao je da nisam niti potpuno dobar, niti popuno loš, rekao mi je da sam NESAVRŠEN, a ja to nisam!!"

Prijatelj cima prijatelja za ruku, vuče, no on ne posustaje i tako prestaje biti izvorno dijete, postaje biće koje vlastitom nutarnjem djetetu zatvara vrata ka ljubavi, koju zapravo treba..u ogromnim količinama, istinsko dijete se ne može ljutiti dugo, ono i ne zna to činiti, jedina i najjača emocija koju poznaje i od nje ne odstupa je Ljubav..sve drugo prolazi kroz njega, jer intuitivno osjeća da je sve drugo nevažno..

No, ako djetetu uskratimo to što najviše treba, činimo ga nesigurnim čovjekom, koji će jedno vrijeme držati oko sebe privid snage i sigurnosti, ali kad tad će taj privid nestati, i ono će se naći usred gomile koja neće vidjeti niti čuti njegov vapaj za sigurnošću.

Opraštanje nije toliko teško, koliko je teško dozvoliti sebi da uopće krenemo sa time, na svom vlastitom primjeru znam, koji je možda malo teži, nego u odnosima između prijatelja ili supružnika.

Roditelji su mi se razveli kad sam bila veoma mala, oca nisam vidjela do neke svoje četrdeset i neke godine.. i konačno, kad sam ga uspjela pronaći i vidjeti, rekao mi je da je bolje da nisam niti došla, a cijelo vrijeme sam čekala taj trenutak.. i jedan jedini zagrljaj...ništa od toga, činilo mi se da mi se svijet srušio, i rana u grudima postala još veća..

Otišla sam kući, nazvala jednu divnu osobu iz tadašnje zajednice "Mir", i rekoh joj, da sam oprostila ocu, i da bih se trebala za njega moliti, ali trenutno..ne ide...

Na to mi je ta divna mudra žena rekla "..Ali mala Tanjica ipak još nije oprostila.."

Bila sam strašno ljuta na nju u tom trenutku. Odakle joj pravo smatrati me malenom, ja, koja sam majka četvero djece, radim i borim se u životu, nisam shvatila da je pokrenula onaj mehanizam, onaj mali kotačić, koji mi je u konačnici pomogao da zaista i oprostim istinski, do kraja..

Nastavila je i rekla: "Moli se za tvog oca, nema veze hoće li to on osjetiti, ali ćeš se TI osjećati bolje".. i tako i jest bilo..trebalo je od sebe početi, osjetio je i on..to sam tek kasnije saznala..no, na koji način, to će biti priča za sebe..

Zaista, dolazim do zaključka, sve od nas počinje i kroz nas završava., ako blokiramo samo jedan put ka ljubavi, svi putevi će nam se zatvoriti, jer to je čista lančana reakcija.

Ako smo otvoreni, poput izvora, na kojem je brana maknuta, neumitno se spajamo sa rijekom, a rijeka utiče u more, tada je sav svemir pred nama prostrt i možemo ga dostići i njega zaploviti u svakom trenutku..

Zaranjati i izranjati u Srce Onoga koji nas je ovdje, baš ovdje poslao..

Da volimo, i budemo voljeni.

Nikako drugačije...

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=99430