Vrijeme se, bar što se vremenskih uvjeta tiče, preselilo iz Hrvatske u Irsku. Već danima sunce prži, dok slušam od mojih u Hrvatskoj, da je kiša padala i padala pa nikako da prestane. Ircima je sve to nepoznanica. Zimus, napadao snijeg, nemaju ralica, par dana nisu izlazili iz kuća, dok se snijeg nije počeo malo otapati. Kad se ljeto „obuklo“ u 30 celzijusa, trava i sve što je zeleno, počelo se sušiti, ali Irci se ne daju, pohrlili na plaže, da osjete kakav je dobar osjećaj lješkariti na pijesku poslije dobrog plivanja. More je kod njih i dalje hladno, ali ako je vani toliko toplo ne smeta ledeni dodir valova.
Ja sam ipak odlučila otići i prošetati Dublinom, kupiti neke sitnice i vratiti se kući, jer samo jedan dan u tjednu sam bila slobodna, a to je nedovoljno da se zaputim vlakom do plaže i provedem cijeli dan u kupanju, a sutra ujutro opet na posao. Začudo, iako je bilo pretoplo, dublinske ulice odišu nekom čudnom hladovinom, vjetrić je lagano puhao, a ja sam odlučila prošetati se malo više.
Obiđem Trinity College, ostavim ga za drugi puta, jer za najveću knjižnicu u Irskoj treba odvojiti poseban dan. Popijem kavicu u mom dragom kafiću „Angel“ i odlučim produžiti dalje i malo procunjati ne bih li što zanimljivo vidjela. Zapravo, u Dublin sam otišla sa namjerom, da kupim neke začine u Indian food shopu i to je uz usputnu šetnju, bio moj cilj dolaska.
Vrzmaju se misli mojom glavom, sjetim se dragih Karmelićana koji su bili i ostali dio mog srca i života. Ne idem ovdje u crkvu, bila sam prošle godine oko Uskrsa, ali nedostaje mi nešto, neka tiha jednostavnost, ono nešto duboko, meditativno na što sam naišla samo u Karmelićanskom redu. Nema kod njih pompi i sjaja, samo ljubav i molitve za cijeli svijet. Zatvoreni među zidovima, zapravo su slobodni kao ptice, neopterećeni, radosni.
Dugo smo ih ja i moja obitelj posjećivali u Hrvatskoj, dok im je samostan bio u izgradnji, a kad su djeca narasla nekako su se i posjeti prorijedili, a i dobili su rešetke. Ipak sam znala da je naša obitelj u njihovim srcima, a posebno sam vezana uz Malu Tereziju, karmelićanku, koja je uvijek bila i ostala moja mala svetica, umrla je mlada u samostanu sa velikom čežnjom, da Boga ljubi više, još više, najviše, ali ne sa nabrajanjem litanija, ljubeći one koji su je i povrijedili, opraštajući beskrajno, ostala je i postala moja mala sestrica od ruža, jer je voljela ruže.
Puno čitam, proučavam sve i u svoj toj hrpi svega i svačega, od new age spiritualista, wicca ubjeđivanja, kanaliziranja poruka, držim se moje male svetice poput kormila u olujnom oceanu. Ponekad osjetim sumnje i pitam se, da li me i dalje nebo čuje i čuva, jer daleko sam otišla u svom osobnom istraživanju duše i svemira.
Kupila sam začine i nastavila šetati, vidim, malena sporedna uličica koja vodi u drugu ulicu poput naših primorskih uskih kamenih uličica. Neka žena sjedi i svira na maloj harmonici irske melodije i kao da me nešto privuklo, kažem sebi, idem proći tom uskom uličicom koja je zapravo više izgledala kao prolaz.
Na polovini uličice, vidim lijepu kovanu kapiju, otvorena je. „Što li je tu,“ pitam se, podignem glavu, a na zidu, visoko iznad kapije, veliki anđeo koji poziva, ruka mu pokazuje kapiju i tek tada, pogledam natpis pored ulaza: "Karmelićanska crkva svete male Terezije“.
Bukvalno, cijela sam zadrhtala, noge su mi se odsjekle pa kako, pojma o pojmu nisam imala da uopće postoji karmelićanska crkva u Dublinu i to baš crkva moje male svetice, mog anđela. Uđem unutra u malu prodavaonicu unutar crkve i sva uzbuđena, pokušavam predočiti prodavačici koliko sam sretna, ali sam imala dojam, da nije shvatila moje duboko uzbuđenje, ipak je bila strpljiva, saslušala me i rekla kako upravo počinje misa pa ako hoću, mogu ostati. Nije mi trebala reći dva puta!
Božanstveno, božanstveno sam se osjećala, to je onaj trenutak kad te nitko ne prisiljava i ne ideš na misu radi reda ili zato što drugi to čine... ideš zato, jer si postao svjestan, da te nebo čuje i čuva u svakom trenutku bilo gdje se nalaziš u labirintu života i ne samo to: postaješ svjestan, da će te i na kraju labirinta čekati tvoj anđeo i povesti te nekim divnim mirisnim alejama do samog srca Kreatora. Sama ta spoznaja napunila je moje oči suzama: nisam sama, nismo sami.
Kad bi bar svi ljudi koji osjećaju tugu i bol bili svjesni, da nisu zaboravljeni, svijet bi disao drugačije, rekla bih, punim plućima.
