Sastali se poslije smrti predstavnici dvoje država, koji se nikako za života nisu mogli dogovoriti o svojim granicama i bliskoj suradnji. Kako to inače ide, stvari koje se ne mogu riješiti za života, rješavaju se poslije.
Sastali se oni na domjenku Sv.Petra, tamo negdje u nebeskoj birtiji Latikan.

Pošto glavni domaćin papa Frunf nije bio prisutan, snašli su se i bez njega, zamezivši par zalogaja sa nebeskog stola.

Tako, uz ugodno druškanje, Dr.Kilanović i Dr Cecelj, započeli su razgovor, koji nikako nisu mogli dovršiti na Zemlji:

Dr Kilanović:
Dragi moj doktore Cecko, vi ste u ove dvore došli prije mene, i nešto je zapelo kod vas, kad ste htjeli osvojiti moju zemlju. Pregolem zalogaj, veća želja nego stomak, ali ne čudim se, i stomak vam je popriličan.

Dr Cecelj:
Oprosti, druže Kilanoviću, tvoje prezime također puno o tebi govori, kilavio si, kilavio a narod je samo poslušno trpio tvoja pusta obećanja bez rezultata. Ja sam bar dostojno podnio poraz, i ostao za moj narod junak, a tebe se nitko više ne sjeća.

Dr. Kilanović:
Malo morgen, varaš se. Pamte mene moji, sve sam ja taktički predvidio. Pustio prethodnika da stvori državu, tako da ljude napravi toliko euforičnim, da zaborave na to tko pije a tko plaća, a onda,mic po mic, državu predao drugima, jer ja sam ipak Kilanović, i ne znam baš upravljati kako treba. Pošto nisam toliko pametan da predvidim sve, nisam mislio da će prethodnik baš toliko prevariti narod, i toliko dugova nabiti na leđa. A šta ću, mislio sam kako je lijepo uvaliti stražnjicu u meku fotelju, filozofirati malo o tome, što bi bilo kad bi bilo..I tako, ponudili se strani spasitelji da otkupe sve što se može otkupiti, a ja im prodao što se god moglo prodati, uz svesrdnu pomoć mojih pomagača. Obećali nam prosperitet, povezanost sa svijetom, ma, kule i gradove za narod, a ja povjerovao. Doduše, sebi i svojima sam ostavio najveći dio, naš narod je skroman, zadovoljan i sa malo, pa sam tako kalkulirao kako će se oni izvući i bez moga truda..Prodao sam i njihovo dostojanstvo, al nema veze, stvorit će ga oni opet. Tamo negdje, izvan domovine, pa se vratiti jednom, prepuni toga dostojanstva i još me se sjećati kao dobrotvora, jer najljepše je kad sam nešto stvoriš.. Pa nije li im bolje pod tuđom čizmom nego mojom.? Ja i ne nosim čizme, jednom sam ih obukao kad sam obišao poplavljena područja, ali samo na kratko. Nisu mi baš stajale dobro.Cijelo vrijeme sam tada razmišljao kako da ih skinem, dok su drugi šljapkali po poplavljenim dvorištima i pitali za pomoć. O da, naša je država od stoljeća sedmog, ili šestog?

Dr. Cecelj:
Vi od stoljeća ne znam kojeg, a mi..Mi smo od prapočetka bili ovdje. Kažu da potičemo sa Mjeseca, da smo kao vanzemaljci došli od tamo.

Dr. Kilanović: „Pa da, zato i mjesečarite često, hodate sanjajući..“

Dr Cecelj: „nemoj druže tako na našoj zastavi su simboli, koji su isti takvi pronađeni na Mjesecu, vidjeli ih astronauti na jednom kamenu.

Dr Kilanović:
„Kad pogledam bolje, ti simboli su meni nalik na velike zareze, poput zareza u rečenicama, kad je točka na kraju rečenice, stvar je dovršena. Kada je zarez, rečenica čeka nastavak, a kod vas sve u nedovršenim rečenicama, narod čeka završetak storije, a vi, kao i mi, samo obećavate i obećavate.
Ja sam predao štafetu prijatelju Blenkoviću, a ti, čujem, nekom Čučiću, koji čučne kad ga netko potapša po ramenu, jer misli da je to gesta uljudnosti koja sva vrata otvara.. Joj meni, ja bih pa klepio po glavi da se malo trgne, a ne da čuči kad ne treba. A možda ima problema druge vrste.

Dr Cecelj:
I šta ćemo sad,moj druže, oboje u istim gaćama, a ovdje muda nemamo, jer ih ne trebamo više.

Dr Kilanović:
„Jedimo, pijmo, uživajmo, dok gazda ne dođe, i ne potjera nas iz raja,ionako smo se nekako tajnim putevima, uz malo podmićivanja, našli ovdje.. Konačno da se bar u nečemu slažemo..!¨“