Nakon skoro dvije godine u Engleskoj, tek sad, u Irskoj, uspjela sam pronaći lijepu katoličku crkvu, gdje sam otišla na misu.
Nitko me nije tjerao i ne obazirem se na možebitne misli i sugestije nekih duša koje sve vezano uz religije trpaju u isti koš i govore, da je to zaluđivanje i odvlačenje od istine.
Istina je ta, da naša duša istovremeno paralelno živi više života i u svakom želi sakupiti što više blagoslova, kroz ljubav prema drugima.
Shvatila sam, da je ljubav najvažnija u svim tim postojanjima pa i tolerancija koja je danas sve manje prisutna.
U ovom trenutku živim život kroz prizmu Krista-Učitelja, u nekom drugom životu možda živim kao budist ili musliman i svuda slijedim tragove ljubavi i nenasilja.
Ako se osjećam spokojno kada sjednem u drvene klupe i udišem miris tamjana, jesam li zato ovca i zaluđena?
Ne, naprotiv, osjećam se sasvim dobro i sigurno, u nekom od života sam Kelt i vršim keltske obrede i opet tražim tragove dobrote i samilosti, svuda sam ja, u isto vrijeme i svuda slijedim glas Kreatora.
Crkva je inače predivna, velika, posvećena Svetom Patricku, zbor je malen, ali hrabar i opušten, u pozadini sam čula neki glas koji uporno kao da ometa vokale, da bi kasnije kad sam snimala zbor, vidjela da je to mladić sa 'downom' koji je svim srcem pjevao, iako se nije uklapao glasom, ali tko na to gleda?
Bitno je da je sretan, a on to jest bio, danas je Cvjetnica i osjećao se mir u zraku, uz palmine grančice i blagoslov.
