|
---OPIS BLOGA I MENE :) ---
Jer ja tako ne mislim, niti zube tako čistim....
ne znam kako bih opisala sebe...
mozda kao miniijaturu u ovom svijetu, mozda kao jednog obicnog malog pijuna na velikoj šahovskoj ploči...
A ploča je crno bijela baš kao i moj život...
nekako se uvijek osjećam pojedeno i sažvakano...
ja sam u srcu buntovnik i pobunjenik... mali sretni crv...koji je ponekad tužan!
ponekad sam mozda i zla... ponekad egoistična...
al trudim se bit realna i iskrena...
ponekad pretjerujem...
VRLO ČESTO NE ZNAM TKO SAM!
kad se pogledam u ogledalo vidim plave oči i podočnjake...
što još reći osim... brbljavost mi je mana, šutnja je dragocjenost koja se kod mene rijetko javlja...
|
29.03.2007., četvrtak
prstima gnječim noćnu moru
mrzim ovaj mrak koji se nadvio nad moje lice...
mrzim suze što teku noću...
mrzim to što ne vrijedim mnogo...
mrzim to što nisam mogla duhom bit tamo
kad se desila katastrofa
da vidim svojim duhovnim očima taj trenutak
da u sebi kriknem i odletim u nebo...
naše granice su davno prijeđene...
tvoje i moje...
ti i ja smo dvije sjene koje se isprepliću na zidu...
preklopimo se ponekad ali to ne vidimo...
ne osjetimo...
jer ne možemo se vidit u mraku...
treba nam svjetlost da nas oživi...
srce mi je raspadnuto...
i ne znam što ga još drži na okupu...
ne znam zašto se ne raspe po podu
i pusti me da počnem počivat u miru...
ja sam oprostila svakom biću
koje me povrijedilo...
možda svako biće nije oprostilo
kad sam ja povrijedila...
al ja sam se barem znala ispričat...
ja sam barem znala priznat grešku...
znala sam saslušat prodiku...
nisam mirna...
nemirna sam kao vjetar...
jer si i ti vjetar...
naučio si me da ne volim nikog...
pa sad lutam sama...
naučio si me da se nikom ne otvaram...
pa sad nemam prijatelja...
hvala što si me naučio skrivat osjećaje
jer osjećaji dozvoljavaju da budem...
POVRIJEĐENA...
hvala što si me naučio da plačem
daleko od pogleda drugih...
jer moje suze neke ljude opake
tjeraju na smijeh...
a ja im ne smijem pružit to zadovoljstvo!
od sada sam sama sa sobom...
|
27.03.2007., utorak
"Girl, You'll be A Woman Soon"
I love you so much, can't count all the ways
I've died for you girl and all they can say is
"He's not your kind"
They never get tired of putting me down
And I'll never know when I come around
What I'm gonna find
Don't let them make up your mind.
Don't you know...
I've been misunderstood for all of my life
But what they're saying girl it cuts like a knife
"The boy's no good"
Well I've finally found what I'm a looking for
But if they get their chance they'll end it for sure
Surely would
Baby I've done all I could
Now it's up to you...
Girl, you'll be a woman soon,
Please, come take my hand
Girl, you'll be a woman soon,
Soon, you'll need a man
Girl, you'll be a woman soon,
Please, come take my hand
Girl, you'll be a woman soon,
Soon but soon, you'll need a man
|
21.03.2007., srijeda
hladan kao led...
zašto je ljudima tako teško povjerovat da postoje velika svjetlucava prostranstva oko nas...
prostranstva koja čekaju da tamo uronimo svoju dušu i pročistimo um...
možda je problem u tome što svi ljudi drugačije vide stvarnost...
percepcija je toliko opširna...
a opet... ljubav je ono najvrijednije u svim percepcijama...
u svakom kutku ovog šašavog prostora čuči mali tužni čovjek koji šapuče: "Gdje si?"
-dok traži svoju bolju polovicu!
ovaj krcati čamac čuva i nekog za tebe...
nekog sa očima kojima se samo ti diviš,
sa rukama koje samo tebi mašu,
sa smješkom koji se samo tebi smješka...
neboj se....
riskiraj...
pruži ruku...
poljubi...
i budi sretna mala duša koja je pronašla svoj mir...
|
18.03.2007., nedjelja
Još jedna duga kriza
Ovaj mjesec je možda jedan od najgorih u mom dosadašnjem životu (ako izuzmemo djetinjasto cmizdrenje za muškim osobama u nezrelim godinama).
Tipične borbe u mojoj glavi...
najgore je kad čovjek ni sam ne zna što se događa u njegovoj glavi...
ja pucam...po šavovima!
mislim da sam se totalno psihički poremetila.. možda je to i zbog nedostatka tjelovježbe...w.ever
u svakom slučaju usamljena sam,užasno!
moji prijatelji više nisu moji prijatelji...oni imaju svoje živote!
moja obitelj je tako psihički udaljena od mene...
cijele dane bauljam po svoje 2 vlastite sobe koje su konstantno prazne...
u ostale prostorije svoga doma uopće ne zalazim..tek ponekad svratim u kuhinju...a čak i jedem u svojoj sobi...
što bi značilo da živim kao da sam u hotelu, a moja obitelj su tek beznačajni prolaznici koje vidim tu i tamo...
patetično!
o muško-ženskim odnosima ne želim uopće raspravljat...
svi me guše... svi su odvratni! samo želim da me puste na miru!
prestala sam pušit sad još više kašljem...
nokti su mi totalno izgriženi...
žderem nenormalno... stalno sam napuhnuta ko trudnica...
nikud mi se ne ide...samo trunem ...trunem za kompom, trunem pred TV-om, trunem u krevetu...i sve oko mene je trulež...
sama sam kriva za sve...pa sad ko me jebe..... tak mi i treba..
kolko sam ja glupo biće to je nevjerojatno....
EKSPLODIRAT ĆU!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
|
|
|