Znanost protiv Biblije

Više od 47 papa je hodočastilo u maleni gradić u Italiji, Loretto, pored Ancone. Tu su anđeli na čudesan način prenijeli zračnim putem kuću Blažene djevice Marije iz Izraela, preko Rijeke u Italiju - Santa Casa di Loreto - 1291 (vidi slike).
Šteta što nisu prebacili i Isusov grob. Time bi uštedjeli 200 godina Križarskih ratova i jezero prolivene krvi.
Mnoštvo je papinskih Bula izdano u čast letećoj kućici, Papa Benedikt XV proglašava "Madonnu od Loretta" zaštitnicom zrakoplovaca (1920), a nedavno je tamo održan "Međunarodni susret o selilaštvu" (ako ne vjerujete, provjerite).
Kućica se selila tri puta po šumi, prije nego što je ostala na svom sadašnjem mjestu.
Tamošnji vodiči mrzovoljno izbjegavaju spominjanje Trsata i Hrvatske, te tvrde da je kućica doletjela izravno iz Izraela u Italiju. Milijun hodočasnika godišnje pohodi to talijansko mjesto.

Papa Inoćencije VII ustanovljava posebnu misu u čast i slavu Transporta Svete Kućice (10. studeni), a papa Urban VI daje Plenarnu Indulgenciju* lakovjernim hodočasnicima koji je posjete (i ostave kakav milodar naravno).

Postoji čak i red časnih sestara reda Loretske Gospe u kojemu je bila i Majka Tereza, iz kojega je izbačena, prije nego što je osnovala svoj red (za javnost, dobila je "jednogodišnji dopust").
Počast slavnoj kućici su odali mnogi "istinoljubivi sveci" kao: sveta Brigita, sv. Ivan Kapistran, sv. Karlo Boromejski, sv. Franjo Ksaverski, sv. Petar Kanizije, sv. Franjo Borgija, sv. Fidelis, sv. Alfonz Liguori, sv. Alojzije, sv. Josip Benedikt Labre i sveta Mala Terezija. Svetište Loretske Gospe pohodio je 4. listopada 1962., tjedan dana prije početka II. vatikanskog sabora, i papa Ivan XXIII. da bi isprosio blagoslov saborskom radu. Valjda mu je kućica udijelila blagoslov.

Kućici se u Rijeci nije svidjelo

" 1291. na mjestu današnjeg svetišta osvanula je nazaretska kućica sv. Obitelji (s poočimom umjesto oca), kamo su je iz Nazareta prenijeli anđeli. Na Trsatu se zadržala sve do 1294. kada je anđeli preniješe u talijanski Loreto pokraj Ancone." Građani Rijeke su navodno bili neutješni kada je kućica otprašila sa Trsata, pa im Papa Urban za utjehu šalje čudesnu sliku Svete Djevice koju je nacrtao baš Sv. Luka (je li tada nastala popularna izreka: dobiti rog za svijeću ? tko je dobio novce?).
Istina je tek nedavno izbila na vidjelo. Legenda se pojavila oko 1472. A pronađen je dokument iz 1294. u kojem je pisalo, da je kamenje doveženo brodom kao dio nečijeg miraza. Anđele je uveo netko slaba sluha, naime, prijevoznici su bili iz obitelji Angeli koja je vladala Epirusom. Tko je donio kućicu? Angeli. Aaaaa anđeli ! Čudo ! Aleluja !
Treba li uopće i spominjati da je znanstvena provjera kamenja iz kućice dokazala da ista nikako nije došla iz Izraela, nikakva kućica se nije obožavala u Nazaretu i nitko nije žalio za njom kada je odlepršala.
(Blagdan gospe Trsatske: «Blagdan BDM Majke Milosti, od časne Nazaretske kuće» slavi se 10. 05.)

* O Letećoj kućici se više ne zbori javno. Danas crkvenjaci lakonski ukazuju da su "relikvije Marijine kućice donijeli križari (ili franjevci) iz Svete zemlje" 1291. god. u Rijeku, a nakon 3 godine prenesene su u Loreto u Italiju" (što je također debela laž i izvlakačina). Crkvenjacima je neugodno kad ih pitate o tom čudesnom letu kamene kućice. Zato su smislili racionalizacije, da se izbjegne ono što su prodavali našim precima na ovim prostorima, da je kućica čudesno doletjela. Prevaranti su samo promijenili taktiku i prilagodili je vremenu interneta.

VJERA U PRIMOŠTENSKOM KRAJU
GOSPA LORETSKA
Piše neki katolički sajt: "Primoštenci su osobito pobožni prema Blaženoj Djevici Mariji, koju slave pod nazivom Gospa od Loreta. Mještanin, pomorac Marko Prgin donio je 1835. sliku Gospe Loretske iz Marijina svetišta u Loretu i ne sluteći da će ta slika za sve Primoštence postati znakom najuže povezanosti i privrženosti Gospi, Isusovoj majci, osobito iza njezine čudotvorne pomoći u vrijeme epidemije kolere (što je nemilo harala u primoštenskom kraju) kad ih je oslobodila od sigurne smrti. Od tada Primoštenci tu Gospinu sliku drže čudotvornom i tako je časte.
Blagdani Gospe od Loreta (10. svibnja i 10. prosica) u Primoštenu se slave na najsvečaniji način ne samo u crkvi gdje se nalazi mramorni Gospin oltar s njezinom slikom već u cijelom mjestu Primoštenu, u svakom zaseoku i u svakoj katoličkoj obitelji."

Nedavno je lokalni političar ulupao velike novce za izradu nakaradnog kipa povrh Primoštena. Koliki je njegov lokal-patriotizam, ako slavi Loretsku Gospu iz Italije, i kip-stup gleda prema tamo, a ne prema hrvatskom Trsatu, gdje je Gospa prvi put doletila sa svojom kućicom?

/ OBAVIJESTI –LJETO 2003. /

SVETA STOLICA*

*/hrvatski je ispravno stolac; stolica označava nešto drugo.../
PORUKA IVANA PAVLA II.

Propovijed na Misi za obitelji
U Rijeci, 8. lipnja 2003.

3. Nalazimo se podno brijega na kojemu leži trsatsko svetište, gdje je – prema pobožnoj predaji – neko vrijeme stajao dom Djevice Marije. Drago sjećanje na život Isusa, Marije i Josipa u Nazaretu doziva nam u pamet skromnu i jednostavnu ljepotu te sveti i nepovrjedivi biljeg kršćanske obitelji.

Ne umarajte se u ispunjenju svoje roditeljske službe, ponavljajući pri tome zaziv, što ga Riječani već sedam stoljeća s pouzdanjem upravljaju čudotvornomu križu štovanu u riječkoj prvostolnici: »Pomogao nam sveti Križ svetoga Vida!«

Poslije podne sam pohodio trsatsko svetište, što leži na brijegu u gradu Rijeci, kako bih se tako na savršen način pridružio hodočasnicima, koji tamo štuju Bogorodicu. Naime, na onome je mjestu, prema pobožnoj predaji, stajala sveta nazaretska kuća prije nego li je prispjela u Loreto. Veli Papa prevarant.

Plutajući kameni grob Sv. Eufemije

U ranu zoru 13. VII. 800. godine do rovinjske obale je čudesno dokrstario kameni sarkofag u kojemu je bio leš svete Eufemije iz Carigrada u Turskoj (ne u brodu, teški kameni sarkofag je sam čudesno doplutao po moru).
Za vladanja cara Dioklecijana, bila je tobože optužena da je odbila prinijeti žrtvu gradskom idolu. Najprije je ta tinejđerka (15. god.) bila na razne načine mučena, osobito okrutno na kotaču, pa kad je nakon toga ostala vjerna svom božanstvu Kristu i postojana u odluci da ne žrtvuje drugom poganskom božanstvu, bačena je u amfiteatar. Lavovi su je usmrtili, ali uplela se neizmjerna Božanska milost i zvijeri joj tijelo nisu pojele.
Kada je u Carigradu zavladao car Nicefor (protivnik fanatičnog obožavanja slika i leševa) kameni sarkofag s tijelom svete djevice je odlučio samostalno napustiti Carigrad i uputiti se na dugu plovidbu do Rovinja.
Ali to nije bilo sve!

Građani Rovinja uzalud su se mučili cijeli dan, pokušavajući volovima i konjima izvući mramorni sarkofag koji je doplovio morem. Tek je dječačić, po zagovoru Sv. Eufemije (u drugoj verziji neka siromašna udovica) uspio dopremiti sarkofag na brežuljak pomoću nikad do tada upregnutih (djevičanskih) junica.
"Ja sam Eufemija Kalcedonska - koja krvlju svojom zaručih Isukrsta" - predstavila se davno preminula svetica dječaku.

Sveto stepenište iz kuće Poncija Pilata
Krv Sv. Januarija se još uvijek prikazuje u Napulju, kako se čudotvorno pretvara u tekućinu na Svetoj misi (ali i tijekom običnih čišćenja i popravaka). Dotičnog mučenika je navodno dao ubiti Dioklecijan (400-te), ali nema nikakvih dokaza o tome, a njegova Krv se odjednom pojavila tek 1000 godina kasnije.
Svećenstvo tvrdi da se suha tvar pretvara u svježu krv tog tobožnjeg mučenika Crkve, samo kada joj se približi svečeva glava i nema zla u blizini!
Pogani Januarija baciše u raspaljenu pečnicu gdje je ostao neopečen 3 dana. Potom ga baciše divljim zvjerima, ali one se odjednom pripitomiše. Božja milost je konačno posustala, pa mu odrubiše glavu.

U Veneciji možete posjetiti kosti Sv. Marka evangeliste (dio turističkog obilaska). A u Rimu, u crkvi Santa Maria Maggiore, eto komada drveta i slame iz originalnih Betlehemskih jaslica (gdje na jednoj dasci piše na starogrčkom iz 8. stoljeća o nekakvoj trgovačkoj transakciji !). Nasuprot crkve St. Ivana Laterana (gdje je SVETA spužva iz koje je Isus pio ocat i stol posljednje večere od cedrovine), 28 svetih mramornih stepenica, po kojima se klečeći penju i silaze vjernici nakon što su ih pobožno poljubili. Svetogrđe je hodati po njima! To je stepenište iz kuće Poncija Pilata. Sveti Otac Papa Pio X, 26. veljače 1908, obznanjuje da onaj tko nakon ispovjedi i svete pričesti po koljenima prijeđe te "Svete Stepenice" dobiva - Plenarnu Indulgenciju - tj. "potpuni oprost grijeha"! Nije čudo da je i danas na tim stepenicama gužva, po njima je valjda hodao Krist!
_______________________
*Induligentia plenaria označava "potpuni oprost dotadašnjih grijeha".

To znači najsretniji je onaj koji prijeđe te stepenice i odmah umre, jer nije imao prilike više zgrješiti (ili počiniti abortus). Ili ako bubne u kamenite stepenice i razbije si glavu. Naravno, nenamjerno, jer bi onda istodobno počinio grijeh samoubojstva (to je za one koji misle da je samo tako lako doći u raj, pa da im ne padne na um ideja: "Odo hodat po Svetim stepenicama i odma se upucat da dospijem bez grijeha pred Posljednji Sud.")

U samoj crkvi Svetog Ivana Laterana, imamo sliku Isusa Krista koju je nacrtao, nitko drugi nego Sv. Luka, ali nije je dovršio, dovršio ju je anđeo.
U susjednoj kapelici su bile držane vrlo vrijedne relikvije (ne znam gdje su sada): komadić kruha s Posljednje večere, kaput Sv. Ivana Krstitelja, rame Sv. Mateja, brada Sv. Bartolomea, i glave Sv. Petra, Pavla, Agneze i Eufemije.

Ostavština Sv. Petra
Dio okova kojima je Petar 'bio' okovan čuvaju se u rimskoj crkvi svete Cecilije Transtevere. Te se "moći" izlažu na štovanje vjernicima u rimskoj crkvi S. Pietro in Vincoli. 1. kolovoza, na spomendan Okova svetoga Petra, pobožni vjernici ih časte poljupcem ili si ih stavljaju oko vrata. Polovicu Petrovog biskupskog štapa čuva grad Koln, a drugu Trier. U gradu Lodi čuvaju Petrov ključ (od rajskih vrata?!), u Istanbulu se čuva mač kojim je Petar sluzi velikoga svećenika odsjekao uho, belgijski grad Namur čuva Petrov šešir, a Pražani čuvaju dio Petrove kabanice.
Moderna povijest ne priznaje postojanje osobe koja bi odgovarala novozavjetnom Petru.

Marijino mlijeko
“U Laonu je javnosti prikazivano mlijeko i nešto kose Djevice Marije . Morali su to napraviti kako bi nadmašili rivala u Soissons-u, susjednom gradu, koji je sačuvao jedan mliječni zub djeteta Isusa.
Marijina mlijeka je bilo za nahraniti nekoliko teladi. A kose za par madraca (plave, crne i smeđe). Isusovih zuba za cijeli razred (jedan manastir u Charroux-u, imao je cijelo zubalo). Od Isusovih pelena se mogla otvoriti prodavaonica. Jedna od najvećih crkvi u Rimu ima original jaslice. Isusovih suza ima toliko da se pokazala "točnom" izreka o njemu kao o "žalosnom čovjeku koji je okusio patnje."

Sveti Isusov prepucij

14 različitih crkava u Europi je tvrdilo da imaju Isusovu kožicu obrezanu s penisa tzv. "sveti prepucij" i nosile su je svečano na čelu procesija (Coulombs, Francuska, Crkva St. Ivana u Rimu i crkva Puy u Velay-u! [John P. Wilder: The Other Side of Rome,Grand Rapids, 1959, str.54]).
2007.god. na Maslinskoj Gori je postavljeno i obilježje na mjesto gdje je zakopan Sveti Prepucij.
Ovaj predragocjeni artikl su, prema Calvinu, imali i redovnici u Charroux-u. Kao dokaz da se stvarno radi o djeliću Božjega Sina, tvrdili su da iz njega kaplje krv. Međutim, crkveni dostojanstvenici iz Akina, Antverpena, Heldesheima, Besancona, Le Puy-en-Velay, Santiago de Compostela, Metza, Calcata i Rima su također posjedovali pravi pravcati Sveti prepucij. Jadna beba Isus. Mora da je odahnula s olakšanjem kada su joj odrezali tako dugačku kožicu.

Stoga nas ne bi trebalo čuditi tumačenje koje je dao u 17. st. teolog Leo Allatius (Leone Allacci). Isusova kožica se po njemu čudesno pretvorila u saturnove prstene. Njegova veleučena rasprava je zapisana u knjizi: "De Praeputio Domini Nostri Jesu Christi Diatriba" ("Diskusija koja se bavi prepucijem našega Gospodina Isusa Krista").

Što se desilo s najslavnijim Svetim Isusovim prepucijem?
1983. god., dok su se stanovnici malenog mjesta Calcata, udaljenog 30 milja sjeverno od Rima, pripremali za svoju godišnju procesiju koja je štovala svetu relikviju, zgranula ih je izjava župnika i ražalostila sve pobožne vjernike. "Ove godine, sveta relikvija neće biti izložena na štovanje vjernicima. Nestala je. Bezbožni i bogohulni lopovi ukrali su je iz moga doma." Tko zna u čijim je rukama završila Misteriozna Isusova kožica?
Tko je ukrao prepucij - tajni Vatikanski agent?
Zašto je Dario Magnoni, lokalni svećenik, odnio obrezak sa spasiteljevog penisa iz crkve u svoju kuću? Tko bi to znao. Magnoni odbija govoriti o prepuciju, i citira prijetnju iz 1954. o ekskomunikaciji svih koji o odresku govore. Njegov prethodnik Mario Mastrocola, također nije želio ništa govoriti o toj žuđenoj relikviji, ali kada su ga pitali je li začuđen što je ukradena, stresao je glavom. "Relikvija nikad ne bi nestala da sam ja još uvijek tamo župnik."

Neki sumnjaju da je Kristov prepucij prodan za masne novce; drugi da je ukraden i kola crnim tržištem relikvija; poneki su okrivili Sotoniste ili neo-naciste. Ali najvjerojatniji krivac je onaj na koga ne bismo nikad posumnjali: Vatikan.

Razumljivo je da je Crkva prošlog stoljeća osjećala stid pri pomisli na ideju kako pastva štuje 2.000-godina stari vrh muškosti Raspetoga. Neke snažne indicije upućuju na takav zaključak.

Od kada je Isusova kožica pronađena u Calcati 1557. god, svatko tko se priključi procesiji njoj u čast, dobiva indulgenciju od 10 godina. I trajalo je to sve do 1900. Kako je slični sveti komad kožice nađen u Francuskoj, Vatikan je propisao da svatko tko piše ili govori o svetom prepuciju bude izopćen. A 54 godina kasnije, kada je redovnik želio uključiti Calcatu u hodočasničko putovanje, Vatikanski službenici nisu samo odbili njegov prijedlog (nakon puno rasprava). Oni su povećali kaznu! Sada će svatko tko spomene taj artikl biti suočen s najstrožim oblikom ekskomunikacije — "biti nečastan i izbjegavan" — iako su uzgred napomenuli da je ta sveta kožica autentičnija od drugih pretendenata' (za svaki slučaj).

Stoga sumnja u vatikanskog agenta u crnom ne čudi. Vrlo je sumnjiv i svećenikov odlazak u Vatikan upravo dan prije nego što je proglasio da je sveta Kristova kožica ukradena. Da nije on taj koji ju je odnio u Rim?

Vatikan u svakom slučaju može odahnuti. Sramotan dokaz srednjovjekovnih prijevara je prikladno nestao u današnje znanstveno doba, pod čijim istraživačkim svjetlom takve praznovjerice više ne mogu opstati. Šteta. Kloniranje novoga Isusa moglo bi donijeti sasvim novo značenje ideji o Ponovnom Došašću. Obrezak čeka na neka bolja vremena u vatikanskom podrumu...

Otisak Isusove guze
Jedna je crkva imala otisak malene Isusove guzice u kamenu, na kojem je sjedio. Marija je ostavila toliko drangulija da se može ispuniti muzej (Chartres katedrala ima njeno vjenčano prstenje, cipele, čarape, košulje i pas). Marija nije ostavila svoje tijelo, uznesena je na nebo, ali truplo njene majke ima NEKOLIKO crkvi u Europi - radi se o Svetoj Ani, koja se čak niti ne spominje u Bibliji.
Isusov ogrtač imaju katedrala u Trieru ali i crkva u Argenteuilu ;

Ako poznajete Bibliju, svakako znate da je Svetac Ivan Krstitelj prstom pokazao na Isusa i svima objavio da je on Taj. Pogodili ste. Taj prst, dobro očuvan, imaju u Besancon-u, Toulouse-u, Lyons-u, Bourges-u, Maconu i nekoliko drugih mjesta. Svojevremeno je 6 crkava imalo 6 glava Sv. Ivana Krstitelja. (McCabe, The Story of Religious Controversy, p. 353.) Oko originalnosti njegovih glava vodile su se žestoke prepirke.

U crkvi Svete Ursule u Kolnu s uzorcima kostiju jedanaest tisuća djevica-mučenica, nađeno je mnogo muških kostiju. Mit je nastao kada je netko pogrešno pročitao uklesani natpis na kamenu. Naime Ursulinih 11.000 djevica dolazi od dva imena: Ursula i Undecimillia (Sirmond), ili od Ursula i Ximillia (Leibniz), ili od skraćenice XI. M. V. (undecim martyres virgines), pogrešno protumačene kao jedanaest tisuća djevica.

SVETE PAPINSKE IZNUTRICE

Ako Vam obožavanje stepenica, plahti, kostura, obrezaka, prstiju ili mlijeka izgleda bizarno, svete relikvije u crkvi St. Vincenzo i Anastasio na Piazza Trevi demonstriraju da se može obožavati ama baš sve. Ondje se brižno čuvaju jetre, slezene i gušterače svih papa koji su živjeli u obližnjoj raskošnoj palači Palazzo Quirinale, od Sikstusa V (1585-1590) do Leona XIII (1878-1903). Papinske iznutrice su izvađene nakon što su umrli, a njihova tijela balzamirana, te su pobožno prenijete kao odvojene relikvije u njihovu župnu crkvu. Mozak i crijeva su pokopani.

Čudesne kosti Svete Rozalije u Palermu su kosti krepanog jarca !

Prof. Buckland, poznati osteolog i geolog, otkrio je da su relikvije Svete Rozalije u Palermu, koje su stoljećima služile za liječenje bolesti i čuvale od epidemija, ustvari kosti od jarca (inače simbola Đavola). (Gordon's Life of Buckland, pp. 94-96).
Crkvene vlasti to nije niti najmanje pokolebalo, pa i dalje daju te kosti na štovanje naivnom puku (vidi sliku lijevo).

Kolekcionari
Španjolski Filip II, suprug Marije Tudor i osnivač Španjolske Armade, posjedovao je 7.421 kom. svetih relikvija. Među njima je bilo - pored posvuda prisutnih komada "Istinskog Isusovog Križa i Kristove Trnove Krune" - 144 glava, 306 ruku i 10 cijelih leševa 'svetaca'.
Uvjerenja o čudesnim izlječenjima i originalnosti tih artefakata su napisana na španjolskom, pa je Aldrete, antikvar, zamalo završio na lomači rekavši da španjolski jezik nije postojao u prvom stoljeću.

"Kada je ležao na samrtničkoj postelji u svojoj palači El Escorial, Filip je iz te jezive gomile izabrao ruku Svetog Vincenta i koljeno Svetog Sebastijana, da mu pruže utjehu."

Jedan pohlepni njemački kolekcionar je tvrdio da ima više od 17.000 tih objekata, što je nadahnulo papu Leona X da izračuna kako je taj čovjek uštedio sebi točno 694.779.550 1/2 dana u čistilištu s tako pobožnim štovanjem. Međutim, njegovi napori su premašeni. Crkva Schlosskirche u Halle-u, Njemačkoj, hvalila se sa 21.483 relikvija u svom podrumu.

Konkretan slučaj najslavnijeg "plakanja krvi" iz Marijinog kipa u talijanskom gradiću Civitavecchia:

Krvave suze iz međugorskog kipića Blažene Djevice.">
- curica poviče: "Tata, na kipu su krvave suze!"
- ogromne mase ljudi se slijevaju u talijanski gradić Civitavecchia
- biskup daje krv na analizu
- ispitivanja pokažu da je to svježa krv muškarca !
- stvar se dodatno zakomplicira jer je biskup izjavio na misi da je kip krvario "u njegovoj ruci"
- biskup mijenja iskaz pa to više nije čudo nego misterij
- podiže se optužnica za prijevaru
- nagodba lokalnih vlasti s biskupom da se statua može zadržati
- mase ljudi protestiraju i prijete da će oteti kip
- Monsignor Biskup Grillo zaključuje da je to baš Kristova krv (jer se radi o krvi muškarca)
- vlasnik kipa Blažene Djevice Marije - električar Fabio Gregori - tvrdoglavo odbija da se njegova krv podvrgne DNA analizi i utvrdi je li to zapravo njegova krv koju je naprosto nakapao na kip koji drži u svojoj kući
- mase hodočasnika pohode gradić i pune budžet općine koja gradi ceste, infrastrukturu ...

Nova sekta - Međugorčani ?

Budući da je kip donešen iz Međugorja, Đenovski nadbiskup - KARDINAL Trcisij Bertone optužio je Radio Mariju da koristi Međugorje za propagandu kojom se od vjernika bere novac. Smatra da su pobornici hercegovačkog svetišta organizirani kao sekta - "Međugorčani".

Bertone smatra da se oko Međugorja događaju dva fenomena koja nemaju nikakve veze s vjerom niti čudesima: pobornici su organizirani kao sekta - "Međugorčani", a Radio Marija koristi Međugorje za propagandu kojom se bere novac od vjernika."

"... To nije Marijin glas, jer iskorištava fanatizam, poput onih vračeva na televiziji koji zarađuju na tuđoj boli." - kaže don Andrea Gallo za list Corriere della Sera. "
---------------------
Hoće li Vatikan uskoro i službeno proglasiti Međugorčane kršćanskom sektom koja se (na čelu s Međugorskim franjevcima) otcijepila od Svetoga Oca i njegove jurisdikcije?

Pobožne laži su toliko rasprostranjene da su znanstvenici odavno digli ruke ikome išta dokazivati. Ako se detaljno istraživanje ponekad obavi, rezultat je obično poražavajući za vjernike koji su nasjeli. Zato se Vatikan obično izbjegava konkretno izjasniti. Opekao se previše puta.

http://www.luigigarlaschelli.it/Press/guardianengl2000.htm

Jeruzalemski "Sveti Oganj"

Legenda kaže ovako:
Armenci su u 14. stoljeću dozivali sveti oganj, izbacivši pravoslavnog patrijarha iz hrama "groba gospodnjeg" (jedan od 2 lažna Isusova groba - ovaj čak unutar zidina Jeruzalema što je nonsens! - tu je 326. god. car Konstantin izgradio baziliku zbog pronađenih "čudesnih" relikvija Isusova "istinskog" križa itd.).
Patrijarh je ispred crkve molio, dok je armenski patrijarh molio unutra u pokušaju dozivanja svetoga ognja. Međutim oganj umjesto da se zapali u ruci armenskog patrijarha, uz zastrašujuću buku probio je stupove hrama do armenskog patrijarha. Od tada su Armeni odustali od pokušaja dozivanja blagodatnog ognja, a muslimanski imam koji je cijeli događaj pratio s udaljene džamije, vidjevši siloviti bljesak koji udara u stupove hrama, od straha i uzbuđenja pade s visoka minareta ne povrijedivši niti jednu kost. On ostaviše otisak nogu u kamenu, kao da je od voska, a taj otisak postoji i danas, premda ga ne-pravoslavci nastojaše uništiti (vidi sliku lijevo). Sav ushićen tada je povikao: "Kršćanski Bog je pravi Bog - Isus Krist; jedina je istinska vjera i to je Pravoslavlje". Muslimani su ga nakon toga mučili, ali on je u najgorim mukama podlegao ne odrekavši se Krista, a naknadno je proglašen mučenikom i velikim svecem.

Čak i u današnje vrijeme, ritual paljenja "svete vatre" izaziva histeriju okupljene mase lakovjernih. Patrijarh ulazi u zatvoreni prostor, i, nakon nekog vremena izlazi s upaljenim svijećama. Čudo! Kažu Bog zapalio svijeće. Objavljuju se i slike gdje vjernici prelazi rukom preko vatre svijeće, tvrdeći da je to hladna, božija vatra. Nitko ne drži ruku mirno, duže od 1 sekunde. Zar nemaju povjerenja u svetu vatru da ih neće opržiti?
Iako patrijarh najvjerojatnije pali svijeće u prostoriji (običan upaljač?), ima i tumačenja da se radi o boljemu triku. 2005. god. uživo na grčkoj TV, pisac Michael Kalopoulos, uronio je 3 svijeće u bijeli fosfor. Svijeće su se spontano upalile nakon oko 20 minuta radi čiste kemije - dodira fosfora sa zrakom. Ako se fosfor razrijedi u odgovarajućem organskom otapalu, samozapaljenje je odgođeno dok otapalo sasvim ne ishlapi. Ponovljeni eksperiment je pokazao da je moguće odgoditi paljenje za pola sata i duže, ovisno o gustoći primijenjenog otapala.
Kalopoulos je također dokazao da je poznavanje te kemijske reakcije bilo dobro poznato u stara vremena, citirajući Straboa (Strabon Geographica 16.1.15.1-24). Fosfor su rabili i Kaldejski mađioničari u ranom 5. st pr. n. ere., kao i stari Grci, na sličan način kako ga možda danas koristi Pravoslavni Patrijarh u Jeruzalemu.

Razotkrivena podvala sa slavnom 'čudesnom' Guadalupeškom Gospinom slikom

John MacCormack
San Antonio Express-News
Associated Press

Slika Guadalupeške Djevice visi u Bazilici "Naše Gospe od Guadalupea "u Meksiko Sitiju.

Svećenici su je nazvali zaštitnicom Američkih kontinenata i majkom svih Meksikanaca.

Legenda:
Katolici su smislili priču da je 1531. Juan Diego ugledao viziju Djevice koja je progovorila Nahuatl jezikom i zatražila od njega da izgradi samostan. Kada se ovaj obratio španjolskom biskupu (vidi sliku desno) Fray Juan de Zumárraga, on zatraži od njega čarobno znamenje da dokaže svoju priču. Djevica zatraži od Diega da sakupi buket cvijeća, a bijaše zima, kada nema cvijeća. On nađe ruže i predade buket biskupu Zumárragi. U tom trenu, slika čudesne Gospe od Guadalupea pojavi se otisnuta na platnu.

Svakoga dana, hodočasnici masovno ulaze u baziliku i zure u tu sliku, koja je prema Crkvi, tobože čudesno otisnuta na plašt od delikatnih kaktusovih vlakana indijanskog seljaka Juan Diega skoro prije 500 god. Tog seljaka, za koga nema nikakvih dokaza da je postojao, beatificirao je papa Ivan Pavao II. "Gospina" slika je jedno od rijetkih crkvenih "čudesa" koje je Vatikan izričito priznao kao čudo.
Ali prema znanstveniku - katoliku iz Teksaškog sveučilišta San Antonio, imamo opet lažnu relikviju.


"Plašt 'Naše Gospe od Guadalupea' nije jedna nego tri slike. Jedna od njih je potpisana i datirana. Jasno je da se ne radi o čudu, nego o djelu ljudskih ruku, kaže Leoncio A. Garza-Valdes, 61, mikrobiolog koji je 1999. bio dio tima koji je ispitao platno.

Zaključci Garza-Valdesa su nedavno javno objavljeni. Po njemu je Juan Diego kreacija crkvenih piskaranja iz 17. stoljeća.

On, kao iskreni vjernik, kaže da treba spriječiti kanonizaciju Juan Diega. Iako on još uvijek vjeruje u autentičnost Torinskog platna, za plašt Juan Diega kaže da se radi o sasvim drugoj stvari.

Fotografije koje je načinio istraživački tim, a koristili su razne ultraljubičaste i infracrvene filtre, otkrile su tri slike, jednu slikanu preko druge.

Na najranijoj slici, tvrdi katolik Garza-Valdes, ženski lik je bio sasvim drugačiji, i može se vidjeti sjena gole bebe Isusa, kako se odmara na Djevičinoj lijevoj ruci.

Na fotografijama koje naziva druga i treća Djevica, jasno se mogu nazrijeti izmjene u crtama Marijinog lica.
Na konačnoj slici, Djevičine oči su manje, a crte lica manje indijanske.

Nadalje, kaže Garza-Valdes, mikroskopska ispitivanja vlakana platna, našla su da se radi o otpornoj konoplji, uobičajenoj za 17. st., a ne osjetljivim vlaknima kaktusa agave, koja su se tobože, čudesno dugo očuvala.

Uz to, gornji biskup u to vrijeme nije bio biskup, tek kandidat. Nigdje nije spominjao frapantnog Juan Diega niti Djevicu. Nadalje, u katekizmu koji je objavljen u Novoj Španjolskoj prije njegove smrti, lijepo je napisao: “Otkupitelj svijeta ne želi nova čudesa jer ona više nisu potrebna."[Poole, Stafford. Our Lady of Guadalupe. The Origins and Sources of a Mexican National Symbol, 1531-1797. University of Arizona Press: Tucson, 1995.]

Zahvaljujući toj "čudesnoj" podvali, na kršćanstvo su se obratili milijuni Meksikanaca. Cilj opravdava sredstvo? Kakve veze ima što je to masna laž, kad će ih sve Isus spasiti od vječnog gorenja u Paklu.

Ideju da je Juana Diega i legendu o djevici Mariji izmislila crkva kako bi privoljela Meksikance i indijance diljem Latinske Amerike da se priključe crkvi lupeških španjolskih konkvistadora, Papa je oštro odbacio, kazavši tijekom kanonizacijske mise (2002.) da su (sada Svetac) Juan Diego i Djevica od Guadalupe imali ključnu ulogu u širenju kršćanstva u Sjevernoj i Južnoj Americi.

Promatrači tvrde da je teško opisati ogromnu naklonost koju Meksikanci gaje prema svojoj Djevici. Njezina se slika nalazi u skoro svakoj kući.

Uz nju su vezana razna "čudesa":
- mnoga 'čudesna ozdravljenja'
- u pigmentu Marijinog oka (silno povećanoj nerazaznatljivoj mrlji) "vjernici vide" mnogo ljudi, pa čak i nepostojećeg Svetog Juan Diega (pojava poznata pod nazivom pareidolija*)

____________________
* Pareidolija je vrsta iluzije pogrešnog viđenja, u kojoj je nejasna slika protumačena kao nešto jasno i oštro. Ljudski mozak ima tendenciju nametanja poznatih likova na nejasne stvari, npr. lice na mjesecu, Isus u tortilji ili Djevica s djetetom u mrlji na prozorskom staklu.

* "Kada Papa kanonizira Juan Diega, on će proglasiti svecem heroja iz religijske bajke.'
(The Times, 31.VI 2002.)

Pije X je ne tako davno naložio Meksičkim svećenicima da obavljaju Svetu Misu Svete Marije Guadalupeške na 12. dan svakoga mjeseca, i milostivo udijelio indulgencije (oproste od grijeha) koje možete dobiti u bilo kojem dijelu svijeta, samo ako mrmljate molitve ispred kopije te lažne slike.

Randi 11.X 2002.
http://www.randi.org/jr/101102.html

George Paz piše svoja iskustva:

Čitajući vaš komentar o Gospi od Guadalupea, potaknulo me da napišem svoja iskustva. Kao dijete sam posjetio Mexico City. To je bilo godinu dana od katastrofalnog zemljotresa 1986. god. Nedjeljom ujutro krenuli smo autobusom u Guadalupe. Grad je bio sav u ruševinama, kao da je to bilo jučer. Samo jedna struktura je bila kao nova - bazilika.
Čim smo izašli iz autobusa, preplavila su nas izgladnjela djeca. Potreseni prizorom, odmah smo im podijelili $ novčanice. Prolazeći kroz gužvu, dospjeli smo do suvenirnice iza katedrale. Ušli smo u nju, da bi bili sudionicima najvećeg ljudskog otkrića - klimatskog uređaja.

Odjednom se oglase crkvena zvona, pozivajući župljane na misu. Nismo mogli vjerovati svojim očima. Cijeli grad je nagrnuo u baziliku. Većina se kretala po kamenitim cestama na koljenima, sklopljenih ruku.
Ispred glavna ulaza, bilo je nešto kao golemi akvarij za ribe, sa zlatnim kipićem Majke Božije u sredini. Kako su vjernici prolazili, svatko bi istresao sadržaj svojih džepova u taj tank. Većinom je to bio USA novac, novac koji su im turisti dali par minuta prije, u nadi da će im pomoći nahraniti barem nekoliko izgladnjelih duša. Bilo je na desetke tisuća dolara u tom tanku.
Vraćajući se u autobus, pogledao sam tu crkvenu strukturu usred ruševina. Podjećala me na nešto kao iz SF filmova, poput golema izvanzemaljskog broda koji je isisavao život iz te žetve umirućih ljudi. Ostavio sam svoj religijski odgoj i bilo kakav pojam Boga religija iza sebe u Guadalupeu. Bilo je to prosvjetljujuće i ključno životno iskustvo.
Zahvaljujem što ste saslušali moju priču.

James Randi mu je na to odgovorio:
"George, moje iskustvo s ovom okrutnom farsom je bilo još ozbiljnije i šokantnije. Tijekom snimanja, naišao sam na golemu sobu gdje su novčanice raznih valuta bile brižno brojane i sortirane. Količina novca je bila zapanjujuća. Sve u ime glorifikacije te glupave i lažne Gospine slike, tobože božanska podrijetla, usjekle su mi se u pamćenje kao bolna rana. Samo pomisao na to me baca u depresiju i ponovno potvrđuje odlučnost da se borim protiv te vrste isprazne besmislice."

Torinsko platno

U katedrali Svetog Ivana Krstitelja u Torinu, nalazi se plahta u koju je navodno omotan mrtav Isus Krist.
Povijesno, radi se o jednom od 40 lažnih Isusovih mrtvačkih pokrova, ali jedino ovaj izgleda kao da ima otisak tijela i neki klerici tvrde da ima tragove krvi od raspeća. Ovom platnu hodočastio je i papa Pavao VI, te dva puta Ivan Pavao II.
Prvi puta se spominje na sjeveru središnjeg dijela Francuske (Lirey, 1350). U to je vrijeme, lokalni biskup Henri de Poitiers razotkrio umjetnika koji je 'lukavo naslikao' i naplaćivao gledanje slike, te priznao krivotvorinu.
Lirey, Francuska, mjesto je gdje 1390. god. biskup Pierre d'Arcis piše memorandum Avignonskom (anti)papi Clementu VII o tome da je platno "lukava krivotvorina". Taj papa lukavo pušta da hodočasnici i dalje štuju platno, premda zabranjuje naziv "Istinsko platno". Katolička Enciklopedija priznaje da su mnogi Pape bile uvjereni u njezinu autentičnost, ali ipak kaže da se njezino podrijetlo može jasno pratiti do gradića Lirey u župi Troyes, u Francuskoj, gdje se za to platno prvi puta dokazano čulo 1360. god.
Crkva nikada nije pristala prolasiti je vjerodostojnom, ali neće niti sprječiti vjernike da preko toga platna dobivaju oproste od grijeha (dok god im koristi, zašto to mijenjati?)
Godinama kasnije, cijelu stvar prikladno zaboravlja unuka lukavog slikara i pokrov skupo prodaje Kući Savoj, iz koje kasnije potječu talijanski monarsi. Na kraju je pokrov završio u Torinu.
Poznati John Calvin 1543. god. u svojoj 'Raspravi o svetim relikvijama', piše za platno, tada u Nici: "Kako bi bilo moguće da su ti sveti apostolski povjesničari, koji su brižno zapisivali sva ta čudesa koja su okružavala Isusovu smrt, mogli izostaviti spomenuti jedno tako znamenito čudo poput sličnosti lika našega Gospodina otisnuta na platnu?" On je također spomenuo, da je prema svetom Ivanu, jedno platno prekrivalo Isusovo tijelo a drugo glavu. Calvin zaključuje da ili je "sveti Ivan lažov," ili je svatko tko propagira to platno "uvjeren u laž i obmanu".

1988. god. pouzdanom znanstvenom metodom s radioaktivnim ugljikom C14, 3 neovisna laboratorija (Oxford, Cirih i Sveučilište u Arizoni) ustanovljavaju starost na oko 1260–1390-tu godinu, što je potvrđeno mnoštvom paralelnih uzoraka. Ta je metoda vrlo precizna kada su u pitanju materijali organskog podrijetla.
McCrone opisuje kako je brižno nadzirana detekcija datuma ugljikom 1988. god.:
Crkvi je prepušten izbor tri neovisna laboratorija, sve je nadgledala Crkva, a pribavljeni su drugi uzorci za usporedbu i kontrolu čiji identitet nije bio otkriven, i to od:
1) komada ogrtača Sv. Louisa d'Anjou, za kojeg se zna da potječe iz 1290-1310.
2) dio Kleopatrine mumije iz Tebe, datirane 6 god. pr.n.e.
3) uzorak iz grobnice Qasr Ibrim datirane iz 11.-12. stoljeća n.e.
4) komadić Torinskog platna
Rezultati datiranja ugljikovom metodom sva tri laboratorija, za sve četiri vrste uzoraka, razumno se poklapaju sa sva četiri datuma, a Torinsko platno = 14. stoljeće.
Torinski nadbiskup je tada proglasio da prihvaća rezultate analize datuma radioaktivnim ugljikom i zaključak da je Platno krivotvorina iz 14. stoljeća.

1999. god. poznati mikroanalitičar Walter C. McCrone dobiva nagradu društva "American Chemical Society" u domeni analitičke kemije za svoj doprinos raskrinkavanju ove Crkvene prijevare. Dokazao je svoju tezu da je slika na platnu nastala umatanjem muškog modela koji je premazan temperom.
Znanstvenici iz svih domena (forenzičari, kemičari, fizičari...) koje dotiču problematiku tog platna, slažu se u svojoj procjeni: to je crtež lažne relikvije iz 1355. god., napravljen za novu crkvu sa ciljem privlačenja hodočasnika ($), a "dokazi" da to nije tako - smiješni.

Fanatici uporni u svojoj slijepoj vjeri

Međutim sindolozi - fanatični kršćanski branitelji tog platna tj. vatikanski sponzorirani "istraživači"- tvrde da su neutroni oslobođeni pri Uskrsnuću ostavili sliku i zagadili platno (ili mikrobi i nečistoće što je jasno znanstveno opovrgnuto) i doveli do pogrešnih zaključaka, iako bi trebalo tri puta više zagađenja nego što je platno teško da bi mjerenje bilo pogrešno, a uzorci su brižno očišćeni. Odrezani su s dijela platna na kome nisu zakrpe i nije izgoren. Tekstilni stručnjaci su obratili posebnu pozornost da se uzorci uzmu iz mjesta koje je bilo podalje od zakrpa i vezova. Među platnolozima fanaticima, kolaju nekakvi primjerci sumnjiva podrijetla...
Dakle znanstvenici nisu u nikakvom čudu pred tom srednjevjekovnom krivotvorinom, kako to ponavljaju crkveno sponzorirani "dokumentarci" i izučeni vjerski fanatici koji opsesivno idu tražiti svaki mogući argument da uvjere vjernike da je to najveći dokaz da je Isus postojao i uskrsnuo a tako će i oni. Znanost ne radi na načelu: "pošto-poto dokazati moju tezu u koju vjerujem svim svojim "umom i srcem". Ona traži dokaze za, ali i protiv. Ona barata vjerojatnostima i pokušava biti objektivna. No platnoozi čin obratno. Oni traže za bilo čime što bi išlo niz dlaku da je u to platno umotan mrtav uskrsli Isus. To je sektaška apologetika koja se služi znanstvenim instrumentarijem, a ne znanost. Crkva se lukavo drži pri tome po strani. Ne objavljuje ništa javno, a šalje Pape da se klanjaju toj krpi. Žele i ovce i novce. Obrazovanije vjerništvo zadovoljavaju svojim neopredjeljivanjem, a praznovjernije pušta da se klanja tom platnu i dobiva oproste grijeha. Preskaču temeljno istraživanje sa C14, i podmeću "najnovija istraživanja" svojih fanatika.
Ta njihova lukava taktika priskrbila im je neizmjerna bogatstva i ugled stoljećima.
Hoće li preživjeti i informatičko doba?

Platno kao oprost za "grijeh abortusa"
Vatikan i današnji Torinski nadbiskup tvrdoglavo i dalje ne žele otvoreno priznati prijevaru. Umjesto toga, kardinal Giovanni Saldarini na misi u San Domenico katedrali, obznanjuje da žene koje su počinile "grijeh abortusa", isti mogu okajati pred svećenikom koji je posjetio to platno. 2002. god. Vatikan u potpunoj tajnosti, bez neovisnih stručnjaka, angažira Dr Mechthild Flury-Lemberg da ponovno "ispita" platno. Nova lažljiva smicalica je da su uzorci bili tobože uzeti sa zakrpa. Ali kada se traže "pravi" uzorci, Crkva ih više ne daje.

Platno puca po svim šavovima i jer:
- prije 1300-tih nema nikakva spomena o tom pokrovu. Platno bi bio idealan dokaz protiv onih koji su vjerovali u "spiritualnog Isusa", a ne tjelesnog (npr. Doketi, Bogumili, Pavlini, muslimanima da je Isus ipak umro na križu...).
- mrtvace su Židovi omotavali trakama, a ne u komadu platna, a na lice se stavljala posebna krpa (vidi evanđelje Po Ivanu)
- vrlo sumnjiva tvrdnja vatikanskih "istraživača" da su našli čak Isusovu krvnu grupu -AB negativno- razbija im se o glavu, jer je ta grupa nastala nedavno, mutacijom, tek prije nekih 900 godina ("krv Isusova" je sumnjivo crvene boje, dokazano tempera)
- nalazi Dr. Max Frei-Sulzera, švicarskog forenzičara (poznatog po tome što je lažne Hitlerove dnevnike proglasio istinitima) u vezi polena u platnu, pokazali su se vrlo upitnima. Naime, iako se na Torinskom platnu doista nalazi mnogo peluda, niti jedan uzorak peluda ne pripada stablu masline što je jako čudno ako se zna da je područje "Svete" Zemlje oduvijek bilo bogato maslinama. No crkvenjaci obično preskoče dokaze koji su protivni njihovoj tezi. (Dr. Max Frei-Sulzer: "The First Photograph of the Holy Shroud", Sindom, April 1960). Ujedno su naknadni pokusi pokazali da polena koje je dotični "otkrio" - uopće nema.
- Dr. Kouznetsov je rekao kako je vatra iz 1532. mogla utjecati na datiranje. Taj majstor je izgleda poznat i po raznim drugim prjevarama.
- Nathan Wilson je 2005. objavio članak da je platno lako napravio srednjovjekovni krivotvoritelj koji bi nacrtao čovjeka na komadu stakla, stavio laneno platno preko toga, i ostavio sve na suncu nekoliko dana. Sunce bi izblijedilo platno, ali ostavilo negativ lika naslikanog na staklu (nedavno je to uspjelo grupi Francuza).
- točno je prikazano da je ruka probijena ispod zgloba šake, a ne kroz dlan, ali iz navodnih Kristovih rana na nogama, glavi i po leđima "teče" krv /tj. oker boja/ (to se vidi na platnu) iako je mrtvo tijelo oprano, a iz mrtvaca ne teče više krv. Forenzičari će vam reći da to znači samo jedno - osoba je još bila živa u tom trenutku, a Isus je prema Bibliji mrtav kada ga skidaju s križa !

Bez obzira na sve to, na hrvatskoj televiziji je nedavno u udarnom terminu, prikazan dokumentarac gdje poznati redovnik (Bonaventura Duda), svojim pjevajućim glasićem, uzbuđeno slavi to isto platno, i gdje se iznose "najnovija otkrića" vatikanski sponzoriranih "istraživanja" koja potvrđuju da je u Torinsko platno doista zamotan Isus Krist. Obvezno se pri tome dometne i laž da su "znanstvenici zbunjeni". Na Uskrs 2018. potura se ista stvar sa "zbunjenim znanstvenicima" iz kršćanske anti-znanstvene propagande.

Platno-latri na muci

U nemogućnosti da se suprotstave moćnoj metodi datranja C14 (to negiraju još samo najzadrtiji kreacionistički fanatici), platnolatri su smislili razna opravdanja da se platno obožava i dalje:

"Nevidljivo tkanje" (zakrpe) kao popravak iz srednjeg vijeka, otpada

- Mechthild Flury-Lemberg je stručnjakinja za restoraciju tekstila i vodila je radove na konzervaciji i obnovi Torinskog pokrova, 2002. hod. Izjavila je da je nemoguće popraviti finu tkaninu da bude stvarno nevidljiv popravak, jer će on "uvijek biti jasno vidljiv na drugoj strani." Kritizirala je hipotezu nevodljva tkanja kao nešto tipa "što je babi milo, to joj se i snilo". Ponovila je riječi Gabriel Viala, eksperta koji je bio nazočan kod uzimanja uzoraka, da je isti uzet s originalnog platna i da "ni sprijeda niti straga nema niti najmanje naznake krpanja ili popravka." Professor Timothy Jull se slaže s tim zaključkom, nakon što je ponovno pregledao uzorak 2010. god.
2013. god. Giulio Fanti objavljuje knjigu s kojom želi potvrditi autentičnost platna, ali nadbiskup Torina i čuvar platna negira njegove rezultate na svojstven način kako to kler čini: "kako nije moguće biti siguran da je analizirani materijal uzet sa Pokrova, Sveta Stolica i ja izjavljujemo da se ne može prepoznati ozbiljna vrijednost rezultata tih eksperimenata."

Joe Nickell, koji je analizirao zaključke Raymonda Rogersa koji je petljao sa sadržajem vanilina u vlaknima, kaže da su njegovi nalazi došli na način "startanja od željenog zaključka i onda radom unazad, da se ti zaključci dokažu". Odbačeno je i onečišćenje s ugljičnim monoksidom, srebrom, požarom, bakterijama, vremenskim uvjetima, svijećama... Jednog Rusa hapse, jer je ponudio lažne dokaze u prilog platnu za mito.

Pedantrije ne fali u klerika, ali voljnost da se izreže još jedan komadić platna, nema pa nema. Crkva zna da vara ljude, ali im to neće priznati. Kako i bi, kad su sve njihove tvrdnje zapravo bazirane na biblijskim bajkama i poduprte većinom lažljivim starim relikvijama.

Praznovjerna idolatrija

Što reći na velik broj kostiju, lubanja i izrezanih komada leševa "mučenika" i "svetaca" (većinom lažnih), koji se, poput kakvih idola, licemjerno daju na "štovanje" prostom puku ? Još goru uvredu po zdravu moć rasuđivanja vjernika 21. stoljeća, predstavljaju mnogi sveti predmeti. Umjesto da se stide očitih prijevara, sramotne predmete javno pokazuju. Evo još primjera kod nas:

Morbidnost
U zidu iste katedrale, navodno je ugrađeno SRCE Ruđera Boškovića, jer je isti bio Isusovac. Na stranici o Dubrovačkoj katedrali, navodi se da je "Nemoguće opisati sve sačuvane predmete". Kakva li nas još iznenađenja čekaju?

Razne vijesti

Veronika je, ako niste znali, spomenuta u apokrifima (odbačeni spisi pod nazivom "Djela Pilatova") kao žena koja je obrisala Isusovo krvavo lice na križnom putu. Tako nastali otisak odjednom se pojavljuje 1608. godine (u doba procvata kršćanskih lažnih relikvija). Radi se o bilježničkom aktu kojim plemić Giacom’Antonio de Fabritiis daruje kapucinima “Sveti Lik”, tvrdeći da ga je za 400 škuda kupio od supruge nekoga vojnika, kako bi imala novaca za izbaviti ga iz zatvora (svaka joj čast na tome).
Fratri kapucini ne daju da se analizira to platno koje se čuva u Manoppellu.

Stepinčev Kažiprst

" Na zamolbu zadarskoga nadbiskupa Prenđe, nadbiskup zagrebački msgr. Josip Bozanić novoj zadarskoj crkvi poslao je svete moći - odrezani komad kažiprsta s leša blaženog kardinala Alojzija Stepinca."

" U ogradnom prostoru župne crkve sv. Ivana Krstitelja.... su bile pohranjene moći titulara crkve, zasigurno sv. Ivana Krstitelja."

Blagoslov kapele u Vojnom ordinarijatu i ugradnja komadića Stepinčeva leša u oltar

Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove obilježava se među mnogim katolicima 10. lipnja. U Vojnom ordinarijatu na Ksaveru, na spomenuti je blagdan održan blagoslov kapele i posveta oltara, te je obavljena procesija. Na svečanosti predvođenoj vojnim ordinarijem, mons. Jurjem Jezerincom, okupilo se mnoštvo crkvenih velikodostojnika, vojnih kapelana, sadašnjih i bivših državnih i vojnih dužnosnika, te ostala klera i crkvenjaka.
Kapela Vojnog ordinarijata posvećena je zaštitnici Vojne biskupije Gospi Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. U oltar kapele ugrađene su moći (relikvija) blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, koje je Vojni ordinarijat dobio od zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića.

Podravski Podgajci:
Na večernjicama u korizmene petke narod ljubi relikvijar s česticama sv. Križa. (Crkva obično licemjerno napomene da se radi o "navodnim" predmetima, prema "legendi" ili da "neki vjeruju", "prema tradiciji". Ali bez grižnje savjesti podiže te predmete uvis i daje na ljubljenje, klanjanje i obožavanje naivnom puku, koji pak, gaji nadu da će se tako izliječiti od kakve bolesti ili posrećiti na neki drugi, vrlo konkretni i materijalističan način.)

1981. lopovi su ukrali ostatke Svete Lucije, sicilijanke poznate po tome što je iskopala svoje vlastite oči, jer ih je obožavao njen udvarač. Drugi pak pričaju da se odbila udati za poganina i odlučila sačuvati svoje djevičanstvo. Božanska provodnost ju je čudesno ukočila i nisu je mogli odvući ni mnogi volovi, niti nož zabijen u grkljan, niti iskopane oči. Na kraju su je ipak ubili stražari. Obožavanje Santa Lućije počelo je tek u srednjem vijeku.

1991. četiri maskirana bandita upadaju u baziliku Sv. Antuna u Padovi, prijeteći pištoljima, kradu "svetu čeljust i zube Sv. Antuna".


"Povodom osamstote obljetnice smrti svetoga Ante uveden je običaj da njegove relikvije obilaze svijet. Već su 1995. godine, dopremljene i u Hrvatsku. Grob sv. Ante nalazi se u Padovi, u bazilici koja je podignuta na mjestu njegova pokopa. U istom hramu, u jednoj od apsida, čuva se i relikvijar sa svečevim jezikom" (jer je bio vrlo vješt propovjednik).

U gradskome muzeju u Jaroslavu u Rusiji ponovno je otkrivena relikvija odjeće za koju se vjeruje da ju je nosio sam Isus Krist na dan njegove muke, a koja je bila nestala za vrijeme Oktobarske revolucije.
"Isusovu odjeću" kući Romanov poklonio je 1625. godine šah Abbas I. iz Perzije.
U svome ratnome pohodu na Gruziju 1617. godine trupe perzijskoga "kralja kraljeva" otele su čuvenu relikviju u manastiru Mzheta.

Slična relikvija postoji u Zapadnoj Europi u Trieru (Sveta odjeća) koja, prema Evanđelju Sv. Ivana, pripada onome dijelu Isusove odjeće koji je bio 'sav skupocjeno otkan' od vrha do dna.

Najveća rimokatolička kolekcija relikvija u SAD-u nalazi se u Pittsburgu i ima oko 5.000 relikvija. Nešto manja (oko 100) nalazi se u crkvi MARIA STEIN, u državi Ohio. Nedavno je za njeno uređenje potrošeno 1,5 milijuna dolara. Isplativa investicija, jer tisuće hodočasnika dolazi pogledati, između ostalog i stol na kojem je poslužena Posljednja večera, trnje iz krune koja je bila na Isusovoj glavi, a i posvuda prisutne komade Istinskog križa.

Dekretom drugog koncila u Niceji, 787, potvrđenom Koncilom u Trentu 1546, ZABRANILO se posvećivanje bilo koje crkve bez dostave kakve relikvije. Ujedno je zapovijeđeno da se štuju tijela mrtvih "mučenika" i izrečeno prokletstvo nad onima koji nisu vjerovali u te relikvije: "Sveta tjelesa svetih mučenika... vjernici trebaju štovati jer je kroz ta tijelesa Bog iskazao ljudima mnoge blagodati tako da oni koji tvrde da nismo dužni štovati i častiti posmrtne ostatke svetaca... trebaju biti prokleti kao što ih je Crkva već davno proklela, a i sada ih proklinje."
Tako su drevna praznovjerja sankcionirana, a njihovo obdržavanje učinjeno obvezatnim; stvorena je potreba, a tržište se pobrinulo za obilje kostiju, lubanja, križeva ... za odgovarajuću cijenu... prava sitnica. Primjer obožavanja relikvija je došao iz Biblije. Sjetite se Elizejevih kostiju koje su oživjele mrtvaca, Pavlova rublja i Isusova ogrtača koji su ozdravljivali bolesne, ljekovita zdenca itd. Klanjanje posmrtnim ostatcima datira od početka Kršćanstva (zapis Polikarpovog "mučeništva" iz 156. god.), a i Sveti Jeronim poštivao je relikvije (pročitaj tekst "Ad Riparium"). Relikvije su oduvijek bile praksa Kršćana, u što se možemo i danas uvjeriti.

Prijevara s "Istinskim Svetim Križem"

Jeruzalem je bio dva puta razoren (Titus 70 n.e. i 132-135. nakon pobune). Međutim, bujni rast poganskih kultova nije spriječen, tako da je ubrzo izgrađen hram božici Veneri. Dvije stotine godina nakon toga (326.), obožavana katolička Svetica: Sv. Jelena, došla je na specijalni zadatak u Svetu zemlju u svojoj 80. godini. Ona je bila majka novog "kršćanskog" imperatora Konstantina. To je ona ista Jelena koja je radila kao pipničarka u nekoj lokalnoj seoskoj birtiji, dok ju nije uočio rimski imperator Klorus i uzeo za ljubavnicu.
Uz veliku pompu "sveticu" je dočekao biskup Makarios, i njojzi u čast, naredio rušenje mrskog Sotoninog Venerinog hrama. I gle čuda, nađoše originalni Isusov grob (iako unutar gradskih zidina, a ne izvan njih kako piše u Bibliji). Nekoga Judu koji je "znao" za Isusov grob, ali nije htio da ga oda, Jelena nemilosrdno baci u suhu nakapnicu (čatrnju) i ostavi ondje sve dokle ga paklena glad i žeđ ne natjeraše da se predomisli. On pod mukama otkriva gdje je grob, otkopavaju ga i dolaze do nalaza pred kojim otkriće Tutankamonove grobnice blijedi do iščeznuća! Uz zid je bila prislonjena kompletna aparatura raspeća: tri križa na kojima su bili raspeti Isus i 2 razbojnika; čavli kojima su pribijeni; trojezični natpis koji je Pilat napisao za Isusa; koplje kojim je proboden Krist; okrutna kruna od trnja koja je stavljena na glavu našeg Spasitelja; kaput za kojim su rimski vojnici bacili kocku (čudno da ga je pobjednik ostavio); sveti pokrov u koji je Jedinorođeni omotan, spužva iz koje je Krist pio ocat.
Natpis na grčkom, hebrejskom i latinskom je bio spao, pa na trenutak nije bilo jasno koji križ je Istinski križ. U tu svrhu se Božja Providnost pobrinula za čudo, pa se Istinski križ poklonio pred Svetom Caricom - ili je žena - ili muškarac bio čudesno ozdravljen, ili je mrtvac oživio, ovisi u čiju svećeničku verziju vjerujete.
Od svega je najsumnjivije to da poznati kršćanski "povjesničar", vrlo pričljiv i praznovjeran Biskup Euzebijus (d. 340), u svom djelu "Život Konstantina ("Vita Constantini" III, iii, i III, xxviii)", detaljno opisuje dolazak spomenute carice Sv. Jelene u Jeruzalem, i o podizanju Kršćanske Crkve iznad Svete grobnice, ali ama baš ništa o čudesnom otkriću Križa i čudima povezanim s njime. Kako mu je to promaklo? Da nisu artefakte biskupi naknadno izmislili, kako bi dokazali 'istinitost' nove državne religije - kršćanstva?

Euzebijeva priča za naivce:

Nakon toga, pobožni imperator se prihvatio drugog posla, stvarno vrijednog spomena, u provinciji Palestina. Kakav je bio njegov posao? Prosudio je da mu pristoji načiniti blažena mjesta uskrsnuća našega Spasitelja privlačnim objektom i mjestom obožavanja svima. Odmah je izdao naredbe, da se tamo podigne kuća molitve: i učinio je to, ne samo na puki prirodni poticaj vlastita uma, nego pokrenut u duhu od samoga Spasitelja.

Jer napor bezbožnika u prošlosti (ili bolje da kažem cijele rase zlih duhova), da bace u tamu zaborava taj božanski monument besmrtnosti, na koji je sišao blistavi anđeo s neba, i odvaljao kamen ... da bi sakrili istinu ... dovezli gomilu zemlje iz daljine i prekrili cijelo mjesto, sakrili svetu špilju ispod tog masivnog brijega.... i izgradili hram Venere, tog beživotnog idola nečistim duhovima kome su prinosili žrtve na prokletim oltarima...

XXVIII. Otkriće najsvetije grobnice

Imperator nije bio zadovoljan, zapaljen svetom revnošću, dok nije naredio da se zagađena zemlja iskopa dosta duboko a gadne nečistoće obožavanja demona odvezu na daleko mjesto.

To je učinjeno bez odgađanja. Ali čim je osvanulo originalno tlo ... pojavio se, suprotno bilo čijem očekivanju (!) sveti monument Spasiteljeva uskrsnuća...

Isusov prazan grob, koji je "otkrila" lažljiva Jelena, obožavaju danas milijuni Kršćana hodočasteći u Jeruzalem. Ta lukava carica "otkriva" i mjesto gdje je Mojsije čuo glas od Boga iz Gorućeg grma (Izlazak 3,10), pa tu brže-bolje redovnici izgrađuju manastir Sv. Katarine 337. god. Imaju i originalni gorući grm koji još uvijek raste. Prema nekoj predaji, Mariji se anđeo Gabrijel ukazao i kod zdenca. Eto odmah i tamo nekakve bazilike.

Sveti Ćiril Jeruzalemski nas uvjerava da su komadi Istinskog križa već poslani svuda u svijet (komad je završio i u Dubrovniku, komadić je odnio i pravoslavni Sveti Sava ! Komad je ugrađen u Međugorski križ), ali vidi skandala. Kralj Perzije, koji je zauzeo Jeruzalem 614, pobivši 90.000 dobrih kršćana, u svom plijenu je zgrabio i cijeli cjelcati "Istinski" Isusov Križ, i trijumfalno ga odvukao u Perziju !

Trgovina svetom Krunom od trnja i komadićima Istinskog križa nastavila je cvjetati stoljećima, i mnogo se zlata slilo u crkvene riznice od tog unosnog biznisa. Zanimljivo je da među svim tim predmetima ne nalazimo originalna evanđelja, niti jedan pisani dokument.

U slavu "pronalaska Istinskog Sv. Križa" nastao je kršćanski blagdan Našašća Sv. Križa, (3. svibnja) sv. Jelene Križarice. U obredu se pjeva "Evo drvo Križa..." i odgovor zajednice "Dođite, poklonimo mu se !" Pred oltarom slijedi klanjanje križu, vjernici dolaze pojedinačno kleknuti i pokloniti se poljubivši križ.Jelena je iskopala i leš Sv. Mateja apostola/evanđelista koji je sada u Rimu i Trieru, otkrila grob Melkisedeka (!) te našla pukotinu u stijeni koja je nastala kada je Krist ispustio svoju dušu na križu. Crkva priča i da je donijela lubanje SVETA TRI KRALJA (sada u velebnoj katedrali u Koelnu, u Njemačkoj), Isusovu tuniku, kao i užad kojima je bio vezan za križ. Koji joj arheolog ne bi pozavidjeo? Samo da je još otkrila kakvo originalno evanđelje, no to joj nije pošlo za rukom.

Za izvanredne zasluge na propagiranju Kršćanske vjere i "pronalasku" neprocjenjivih svetih artefakata, Jelenu Križaricu katolička crkva proglašava sveticom i stavlja njezin golem mramorni kip u crkvu Svetog Petra u Rimu (glavna atrakcija tik do središnjeg oltara). Proglašena je i sveticom zaštitnicom svih arheologa!
Kad je Križarica lažljivica umrla, njen leš je doživio sudbinu Istinskog križa - imaju ga i opatija u Francuskoj i crkva u Rimu. Naime, lažljivo crkveno predanje kaže da Jelena nije umrla, nego su je odnijeli anđeli. 500 godina kasnije, njezin leš je "nađen" na vrhu brda, koje danas nosi njezino ime...

***
Masa je crkava i kapelica po katoličkom i pravoslavnom svijetu posvećeno carici Jeleni i njezinom iskopanom Isusovom križu:

Neki od tih objekata u Hrvatskoj:

Župe (crkve) sv. Jelene Križarice u Hrvatskoj postoje u Škripu na Braču, Zaboku, otok Rivanj, Rakovici, Kastav u Rijeci, Kapela sv. Jelene u Šenkovcu, Stari Grad ...

Kao da nije bilo dovoljno posvetiti crkve toj lažljivoj carici, evo crkvi posvećenih čarobnoj relikviji "Isusova križa" koju je ona tobože iskopala pod Kalvarijom (ili joj je tu laž pripisao neki crkveni lažljivac):
Crkva Našašća sv. Križa u Orahovici, Crkva Našašća sv. Križa, župa Križpolje, Vodice, Rimokatolička crkva Našašća Sv. Križa u Zmajevcu, Zrin (spaljena 1943. gradi se opet), Petlovac, Trnava, Rasinja, Krndija...

Sveta tri kralja

Osim sve tri njihove lubanje, sačuvani su, pogađate, i pokloni koje su kraljevi dali djevici Mariji: mirta, zlato i tamjan. Evanđelja ne otkrivaju što je bilo s tim velikim blagom i je li Sveta Obitelj pristojno živjela od toga zlata (ili kupila magarca). Stoga postoje priče da su zlato ukrala ona dva kriminalca koji su raspeti s Isusom, a neki su govorili da je to Juda ukrao Mariji. Kako god, ti pokloni su nekako završili u Manastiru Sv. Pavla na planini Atos, što "znamo" od 15. stoljeća. Kažu da se radi o donaciji Mare Branković, kćerke kralja Srbije Đurađa Brankovića. Čudno da nisu sačuvali i kosti deva na kojima su jahali, kao i njihovu odjeću i zvijezdu koja im je pokazivala put.

Isusova rukotvorina - stolnjak

Sveta Jelena "pronalazi" i ikonu koja prikazuje Isusa i Mariju, a naslikao ju je sv. Luka na STOLNJAKU koji je napravio svojeručno stolar Isus Krist. Pitam se gdje je granica vjerničke lakovjernosti? Da je stolnjak načinjen od niti koje je ispleo Sveti Duh? Da je nit sačinjena od vune ovce koja je bila nazočna Isusovu rođenju u štalici?
Ova smiješna "čudesna" ikona je glavni predmet štovanja u Poljaka, koji hodočaste "Crnoj Gospi" u Czestohowu, glavnom marijanskom svetištu Poljaka, u svetište «Gospe od Jasne Gore».

Slučajno sam naišao na još jedan Isusov stolnjak. Ovaj je pak u Šanjolskoj, u katedrali Coria, Extremadura.


Crkva svetog Jurja u Petrovaradinu
Crkvena riznica
http://www.maticahr-klasje.co.yu/1-2/49.htm
1948. godine pronašao je tadašnji upravitelj župe o. Ambroz Vlahov ove predmete u jednom kovčegu u crkvenom magazinu iza sakristije (devocije i relikvije):
1. S Georgii Martyris - sitna kost mučenika sv. Jurja s dokumentom o autentičnosti u pozlaćenoj monstranci ispod koje počivaju relikvije.
2. Es cruce SS Apostolorum Petri et Andrea - čestica iz križa apostola Petra i Andrije s originalnim pečatom, ali bez dokumenta o autentičnosti.
3. SS Fabiani et Sebastiani - sitne kosti u relikvijaru, navodno sv. Fabijana i Sebastijana.
4. Čestica "Istinskog" sv. Križa - U relikvijaru. Dar grofice Pejačević iz Rume s nepovrijeđenim pečatom.
5. Velo BDM - sitni komadi vela Bogorodice Marije u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom.
6. S Aloysii - sitna kost sv. Alojzija u relikvijaru s nepovrijeđenim pečatom.
7. S. Henrici Imperatoris - sitna kost sv. Henrika u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom.
8. S. Joanis et Pauli Martyrem et Donati Martyris - sitne kosti mučenika sv. Ivana, Pavla i Donata u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom i dokumentom o autentičnosti.
9. S. Francisci Xsaveri - sitna kost sv. Franje Ksaverskog u relikvijaru s nepovrijeđenim biskupskim pečatom, ali s prerezanom špagom.
10. Ex osibus Luciae - kosa mučenice sv. Lucije u relikvijaru.
11. Ex Cripta s. Eliae - prah iz kripte proroka Ilije sa brda Karme.
12. Ex Carne de manu s. Annae - komadić ruke sv. Ane s nepovrijeđenim pečatom.

Župna crkva sv. Blaža u Vodnjanu

Posebnost Sv. Blažu daju mumificirana tijela svetaca. Iza velikog oltara, leže sačuvana tijela triju svetaca – sv. Leona Bemba, sv. Giovannija Olinija i sv. Nicolose Burse, i dijelova tijela sv. Sebastiana i sv. Barbare. Ukupno je u vodnjanskoj stolnici pohranjeno i popisano 370 relikvija ili zemaljskih ostataka 250 svetaca.
Ali to nije sve! Imate i komadiće Kristova križa, komadić vela Djevice Marije te dio platna na kojem je sveti Šimun držao dijete Isusa prilikom prikazanja u hramu. Ima još!
U jednoj bočici sadržani su ugrušci zemlje na koje je kapala krv Isusova. No to nije sve! Imate još i komadić stupa za kojeg je Isus bio vezan kad su ga bičevali (Sotona voli taj artikl). Kamo puste sreće da se ti "artefakti" prilože kao jedini dokaz da je Isus postojao na zemlji.

Svećenstvo se na sav glas hvali da su mnogi suhi leševi svetaca "očuvani na čudesan način - ne pokazuju tragove truljenja". No svaka analiza provedena do sada, otkrila je opće poznate stvari: leševi su očuvani zahvaljujući brižnom procesu mumifikacije vrijednih redovnika, ili se desila prirodna saponifikacija (u zemlji s velikim sadržajem vapna, tjelesna mast se pretvara u tvrdi sapun). Nedavno se provelo istraživanje i prezervacija tih relikvija, koje bi se hitro raspale, da ih se ne zaštiti na znanstveni način. Uzimaju se i uzorci DNA. Gdje su analize? Hoće li se naći koji leš sveca/predmet stariji od srednjeg vijeka? Gdje su znanstveni radovi koji su zapanjili cijeli svijet? (baš)

Lokalni crkvenjak veli da bi "Grad Vodnjan mogao imati milijarde kuna od ljudi koji bi čekali u redovima" da poljube kakav smrdljivi leš ili lažnu Isusovu/Marijinu dranguliju iz srednjega vijeka. Na upit: "Može li se porijeklo relikvija sa sigurnošću utvrditi?" Župnik bahato samouvjereno odgovara: “Trebalo bi nam oko 10 milijuna eura da bismo provjerili njihovu autentičnost!”

***
Bilo bi interesantno napraviti spisak i drugih lažljivih relikvija i moćnika koji se kriju po našim crkvama, dok ih se lokalni župnici ne riješe i bace ih u smeće. Nemojmo zaboraviti da su te "senzacije" privlačile oduševljene mase vjernika koji bi dobili odrješenje grijeha, skraćivanje boravka u čistilištu, izliječenja, čišćenja od uroka i sl., a župnici punili svoj džep. Gdje bi nam bio kraj da su naši teško obmanuti preci uložili svoje težačke živote i svoja sredstva u druge stvari tipa poboljšanja uvjeta života za sebe i svoje potomke?
***

Evo nekih hrvatskih crkava s pripadnim relikvijama/leševima:

Hvar, župa Dol - sv. Primitivus (1623. apostolska vizitacija trogirskog biskupa Andreisa koji župi ostavlje relikvije sv. Primitivusa da ga časte: «perpetuis futuris temporibus» štovanje nikada prihvaćeno i prošireno - tko zna zašto?)
Blato na Korčuli - Sv. Vincenco
Makarska - Sv. Klement mučenik
Podgora - Sv. Vincenco mučenik
Dubrovnik - Sv. Vlaho biskup, sv. Silvana mučenik i originalne Isusove pelene
Split - Sv. Dujam mučenik, Stasa i Arnira i sv. Fortunata
Zadar - sv. Šimun Bogonosac (poznata škrinja sv. Šime), sv. Anastazija ili Stošija, sv. Krševan i nebrojene relikvijice kod sestara benediktinki
Postire - Sv. Jušta mučenik ili tako nešto
Zlarin - sv. Fortunato mučenik
Vrbosko - na čudotvornom raspelu se čuvaju tragovi suza na pamuku, kad je to raspelo plakalo, jer su se Vrbovljani tukli u koju će crkvu (imaju 2) biti Presveti oltarski sakramenat...

Hvar - sv. Prospero mučenik
Korčula - Sv. Todor mučenik
Novalja - komadić Istinskog križa (župna crkva Sv. Katarine u Novalji ima (relikviju) komadić svetoga Križa na kome je Isus bio pribijen. Ta se relikvija nosi u pokaznici na procesiji na Veli petak..kad se pjeva: "Puče moj što učinih tebi..."

Milna - sv. Klement
Supetar - sv. Viktor
Katedrala u Hvaru - Sv. Prospero
Hvar - glava pape Stjepana I i mučenika (darovao Hvaru Papa Pio X ) dok je bio venecijanski Patrijarh

Kotor - sv. Tripun
Mula - blaženi Gracije
Rab - glava sv. Kristofora
Rovinj - sv. Eufemija i njezin ploveći kameni sarkofag
Pag - sv. Trn - "te Presvete moći Trnove Krune Gospodinove za vazda imaju ostati u crkvi benediktinki u Pagu u ormaru ili škrinji sa četiri ključa što će ih držati Kaptol, paška komuna, opatica i fra Ivan" (navodno se pojavio 1443. godine kada ga je fratar Ivan donio sestri Mariji kao poklon za zaređenje).
Pag - Sv. Valentin mučenik
Kaštela - sv. Felicija & sv. Arnira
Nin - sv. Anzelm
Zagreb - sv. Betlehemsko dite u Zagrebačkoj katedrali (mumija jednog djeteta koje je "Herod ubio kod Isusova rođenja")

Katolička Enciklopedija pojašnjava, "Katolici nisu formalno vezani na pozitivno obožavanje relikvija, ali je ZABRANJENO prema Koncilu u Trentu, reći da takvo obožavanje ne bi trebalo davati." Drugim riječima, oni katolici koji se ne slažu sa cijelom tom lakrdijom oko relikvija, ne moraju u to vjerovati, ali moraju držati jezik za zubima i ne govoriti protiv toga. Za one koji vjeruju, rimokatolička crkva je više nego spremna pružiti relikvija i svetaca-mučenika koliko god oni mogu poželjeti.