Ova odvratna priča govori o žrtvovanju vlastite kćerke radi pobjede u ratu uz Božju čarobnu pomoć. Bog ne kažnjava počinitelja ovog zločina, iako ubija na licu mjesta za mnogo manji prijestup. Niti jednom jedinom riječju se to ne osuđuje niti sprječava. Zločinac ostaje pravednim u Božjim očima i On mu čak pomaže dobiti bitku, a nevinoj žrtvi se ne spominje niti ime ("samo još jedna nebitna bezimena žena nevrijedna sjećanja").
Gileađanin Jiftah bijaše hrabar ratnik....
Duh Jahvin siđe na Jiftaha te on pođe kroz Gileadovo i Manašeovo pleme, prođe kroz gileadsku Mispu, a od gileadske Mispe dođe iza Amonaca.
I Jiftah se zavjetova Jahvi: Ako mi predaš u ruke Amonce, tko prvi iziđe na vrata moje kuće u susret meni kada se budem vraćao kao pobjednik iz boja s Amoncima bit će Jahvin i njega ću prinijeti kao paljenicu." Jiftah krenu protiv Amonaca da ih napadne i Jahve ih izruči u njegove ruke. I porazi ih Jiftah od Aroera do blizu Minita Kada se Jiftah vratio kući u Mispu, gle, iziđe mu u susret kći plešući uza zvuke bubnjeva. Bijaše mu ona jedinica, osim nje nije imao ni sina ni kćeri. Ugledavši je, razdrije svoje haljine i zakuka: "Jao, kćeri moja, u veliku me tugu bacaš! Zar mi baš ti moraš donijeti nesreću! Zavjetovah se Jahvi i ne mogu zavjeta poreći."
Nevina djevojka potvrđuje da je Jahve djelovao da njezin otac pobijedi u bitci.
Ona mu odgovori: "Oče moj, ako si učinio zavjet Jahvi, učini sa mnom kako si se zavjetovao, jer ti je Jahve dao da se osvetiš Amoncima, svojim neprijateljima."
Onda zamoli svog oca: "Ispuni mi ovu molbu: pusti me da budem slobodna dva mjeseca; lutat ću po gorama sa svojim drugama i oplakivati svoje djevičanstvo." "Idi", reče joj on i pusti je na dva mjeseca. Ona ode sa svojim drugama i oplakivaše na gorama svoje djevičanstvo. Kada su prošla dva mjeseca, ona se vrati ocu i on izvrši na njoj zavjet što ga bijaše učinio. I nikada nije upoznala čovjeka. "
Knjiga o sucima 11,39
Kćero-ubojica Jiftah za nagradu ostaje sudac u Izraelu. Nakon još dobivenih bitaka, Jiftahu je Jahve udijelio slavu i prirodnu smrt.
Jiftah je sudio Izraelu šest godina. A kada je Gileađanin Jiftah umro, pokopaše ga u njegovu gradu, u Gileadu. Knjiga o sucima 12,7
Samuel u Starom Zavjetu hvali Jiftaha:
I Jahve posla Jerubaala i Baraka, Jiftaha i Samuela te vas izbavi iz ruku vaših neprijatelja unaokolo, tako da ste mogli živjeti bez straha.
Poslanica Hebrejima (11,32) iz Novoga zavjeta svrstava Jiftaha među one koji su "odjelotvorili pravednost i zadobili obećano".
I što još da kažem? Ta ponestat će mi vremena, počnem li raspredati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, pa Samuelu i prorocima, koji su po vjeri osvojili kraljevstva, odjelotvorili pravednost, zadobili obećano, začepili ralje lavovima, pogasili žestinu ognja, umakli oštrici mača, oporavili se od slabosti, ojačali u boju, odbili navale tuđinaca.
Zašto je ta djevojka morala biti smaknuta u cvijetu mladosti? Bila je "zavjetom (herem) izručena Jahvi"
Ali ništa od 'herema', od onog što je Jahvi izručeno, bio to čovjek ili živinče ili njegovo baštinjeno zemljište, ništa što je tko Jahvi zavjetom posvetio, ne može se niti prodati niti otkupiti. Svaka zavjetom posvećena stvar najveća je Jahvina svetinja. Nijedno ljudsko biće koje bude 'heremom' - prokletstvom - udareno ne smije se otkupljivati: mora se smaknuti.
Levitski Zakon 27, 29
Po tom je zakonu djevojka bila "zavjetom posvećena/izručena" i morala se žrtvovati na žrtveniku - Jahvi (Isusovom Ocu) na poklon! Isti se nije zauzeo za tu djevojku i "u zadnji čas" odvratio Jiftaha od tog groznog čina izvedenog upravo Njemu u čast, na njegovu žrtveniku.
Apologeti se izvlače i tvrde kako Jahve kao dobri Bog, nikada ne bi dopustio takvo što! No, mi znamo da je taj isti Jahve činio daleko veća zlodjela posvuda po Bibliji, i da je dao "naloge da Izraelci bacaju svoje prvorođence u vatru kako bi ih zastrašio" (vidi: Božje egzekucije nevinih, 32 žrtvovane djevice koje obavlja Mojsije itd.). Jedno od izvlačenja, nastalo u srednjem vijeku među kršćanima, je da je Jiftahova kćer "oplakivala svoje djevičanstvo", jer se, eto, njezina žrtva sastojala u doživotnom zavjetu na celibatno služenje u Hramu - nešto poput katoličke časne sestre. No to pada u vodu, jer kod Židova nije bilo celibata. Čak i kao posvećena služiteljica u Hramu, morala se udati i nastaviti lozu svome ocu Jiftahu na ponos (ako su sinovi, naravno).
A i apsurdno je. Zamislite buduću časnu sestru, kojoj je otac naredio da ode u samostan, pa ona ode s prijateljicama oplakivati svoje djevičanstvo po brdima dva mjeseca. Valjda su prijateljice morale slušati njezine bolne vapaje i plač: "Nikada se neću seksati! O jadne li mene!"
Neki su, pak, smislili, da je Jiftah planirao da mu izađe ususret kakva živina iz kućnih vrata. Drugi vele da Jahve nije bio zadovoljan tom žrtvom, pa se poslije ljuti na Jiftaha. Drugi opet smišljaju da je djevojka oplakivala svoju sudbu da nikad neće leći s muškarcem u krevet, a neki treći opet, da je cijela tuga i čupanje kose i trganje haljina bilo oko toga da ona neće roditi Jiftahu unuka nasljednika (kao da nije mogao imati još žena koliko je htio). Takva apologetika ujedno čini smiješnim tradiciju da židovske žene obilježavaju taj tragičan "događaj".
Rabin Rashi kaže da u to doba nije bio običaj žrtvovanja ljudi Bogu i "da bi neki svećenik to Jiftahu zabranio". Međutim, to je onda miješanje povijesti i Biblije. Znamo i da nije bilo kamenovanja, iako ih Bog Biblije strogo propisuje. Rashi nadalje zaključuje da je Bog "kaznio Jiftaha čirevima što je dovelo do raspada njegova tjela u mukama, pa su ga pokopali u raznim gradovima". Odakle mu takav zaključak? On polazi da je Biblija Božja savršena knjiga, u kojoj ne smije biti nikakvih grešaka. Tako piše da je Jiftah pokopan u "gradovima Gileadskim". On odbacuje da se radi o (vrlo uobičajenoj) grešci množine, ili nepreciznoj nebitnoj frazi. Iz toga zaključuje da je Jiftaha pogodila Božja kazna za žrtvovanje svoje kćerke, pa se polako raspadao, i razni dijelovi tijela bi mu otpadali, kako je išao iz grada u grad, pa je svaki dio bio pokopan u gradu gdje se zatekao.... Eto dokle doseže apologetika Božje neprikosnovene knjige....
Čin ugodan Bogu: klin zabijen kroz glavu
" A Jaela, žena Heberova, uze šatorski klin i čekić u ruke, tiho mu se približi (kralju koji je izgubio bitku protiv izraelaca) i zabi mu klin kroza sljepoočice tako da se zario u zemlju. On od iscrpljenosti bijaše tvrdo zaspao i tako umrije. (22) "
Knjiga o sucima 4,23
" (23) Tako je Bog u onaj dan ponizio Jabina, kralja kanaanskog, pred Izraelcima."
Poniženje i sramota se sastoji u tome što ga je ubila žena, a ne muškarac. Jaela se u Bibliji hvali do nebesa poput djevice Marije:
" Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca, među ženama šatora nek' je slavljena! On vode zaiska, mlijeka mu ona dade, u zdjelu dragocjenu nali mu povlake. (26) Rukom lijevom za klinom segnu, a desnom za čekićem kovačkim. Udari Siseru, glavu mu razmrska, probode mu, razbi sljepoočicu. "
Knjiga o sucima 4,26
"Većinom se ljudi zabrinjavaju oko tekstova u Svetom Pismu koje nikako ne razumiju, ali tekstovi koji me najviše zabrinjavaju su oni koje VRLO DOBRO razumijem."
"Religija je vjerovanje u ono za što znate da nije tako."
Ljudi imaju više sućuti, velikodušnosti, darežljivosti, plemenitosti nego Bog. Ljudi opraštaju mrtvima, ali Bog im ne oprašta.
Jednom su gosp. Clemensa pitali boji li se smrti. Rekao je da ne, u svjetlu činjenice da je bio mrtav milijarde i milijarde godina prije nego što se rodio, a da mu to nije prouzročilo niti najmanju nelagodu.
[Mark Twain]
|
