malo drugačiji sportovi

Qubik Single Adventure Race je najnoviji izum iz majstorske radionice naših dragih entuzijasta iz Pazina - Trickera.. Nije mi se uopće dalo na nikakvu utrku taj vikend, ali ovo je ipak bila prva solo pustolovna - nešto što se ne propušta. I skupilo nas se stvarno dosta, 50 ultraš(ic)a i 20 lightera. To je jako lijepa brojka za našu pustolovnu scenu, izgleda da je naš pustolovni pokret opet oživio nakon prvog vala i onda par godina stagniranja. Među imenima se našlo nešto starih pustolova prvog vala pa nešto novijih pustolova, trekeri i nešto dobrih MTB vozača i triatlonaca, koji su na kraju i rasturili. Ipak je to bila sprint trka sa naglaskom na MTB vještine pa je to bilo i za očekivati.

Potoci i kanjoni su bili lajt-motiv trke za mene, uživao sam jurcajući kroz blatna korita i gledajući kako svako malo poneki pustolov trenutačno nestane usred koraka jer je pronašao rupu u dnu. Skok je bio super, zvučalo je kao počasna artiljerijska vatra, BUM ... BUM ... BUM svakih 10-15 sekundi po jedan slijeće u vodu. Nakon malo trekanja opet smo u vodi, dugo već nsimo imali ovakvu malo dužu plivačku dionicu. Zadnja koje se sjećam je bila u krasnom dubrovačko moru, a ovo je bilo po nekom bajeru obližnje ciglane, onak ... muljevito. Nije baš bio gušt, ali preživjeli smo i to. Bicikl je brzo prešao na makadame, prošao tik uz klasični istarski gradić na vrh brda - Gračišće. Vidjevši zidine oko ulaza odmah sam odlučio, ipak sam ja bio u turizmu a ne u trci, skrenuti u grad i malo pronjuškati oko starog centra - neprocjenjivo. Trebali bi iskoristiti te ljepote i staviti KTe po takvim gradićima gdje se može, stvarno ih se isplati vidjeti.

Spust koji je uslijedio je donio 5 minuta veselja pravim bajkerima, a tutlekima poput mene pol sata guranja bicikla i izmicanja projektilima (poput Rocca) koji su to vozili, to je inače profi staza za downhilaše.. Eto nam i osvježavajuće kišice. Taj tren je pasala, ali pred kraj sam po aslaftu gurao nizbrdice, jer mi je bic sa ćelavim gumama glumio Speedway, spuštao sam se postrance i na rubu kontrole. Tad je počela "Senijeva džungla", najteži orijentacijski dio. Tko je tu fulao jedini put gubio je po pol sata, sat. Ovisno o nemilosrdnosti prema opremi i vlastitoj koži, naime probijali smo se kroz gusto trnje i granje. I većina nas je na kraju spas našla u potoku po kojem smo se probili van na cestu. Mauricio je u tom potoku kod prebacivanja bica uspio prvo potopiti vozilo, a onda i sebe, preko glave u vodi na biciklističkoj dionici pa ti reci da je bilo dosadno :) !

Zahvale i pohvale organizatorima i povećem broju volontera! Jedina zamjerka trci ide na račun ne njih nego nekog domoroca, koji je maknuo KT14. Pa se vodeća grupa od njih 6 u čudu nad tom misterijom vrtila i vrtila oko križanja gdje je falila cvikalica. I na kraju je svih 5-6 proglašeno pobjednicima, pravi grupnjak muškaraca u tajicama na postolju. Naš vrli geMpard (gdje si ti bio?) bi rekao "koji pederluk!". Tko je malo kasnio
na cilj dobio je i tuširanje pod biblijskim potopom koji je pao s neba, light show od grmljavine usporediv sa pekingškim vatrometom (onim sa generalne probe koji su podmetnuli u prijenosu otvaranja) i sveopće navijanje kompletne postave koja se skutrila pod šatorom na cilju, vođena kamikaza-spikerom koji je usred tog potopa i gromova sjedio među elektronikom i elektrikom. I deset kila blata na bicu, jer je finish bio po kilometru glinene staze koaj se tak lijepo ljepila po gumama.

Bilo je super, hoćemo još utrka u Istri!!!