malo drugačiji sportovi

mogao sam lijepo poslušati riječi ("a što se ne bi išo kupat radije?") iskusne domorotkinje sa kontrole na Vagancu, koja je od svih ultraša bila iščekivana ko Vila Velebita, žena s vodom. pandan Bojanu na Mosoru. ako neki političar želi moj glas na bilo kojim izborima ikad više nek izvoli doć sa hladnom vodom u srce ovakvog nekog paklenog trekinga!
s obzirom da bi bilo krajnje kukavički odustati tamo di je najlakše tražio sam teži način da si skratim muku. pronašao sam ga u činjenici da sam se dovoljno izgubio u tri navrata da sam uspio prvi put u životu probiti neki postavljeni limit na nekoj KT i time dobio moralnu zadovoljštinu da fakat nisam zaslužio završiti trku. pa sam se diskvalificirao umjesto da odustanem. jadna isprika! propisao sam si već zasluženu kaznu, uskoro...

opet je bio super Šimunov treking, opet nas je puno dobilo pa tamburi, neki se provozali helikopterom (drž'se Goga!),
neki vozilom hitne (ne daj se Dudo!),ja se igrao Sizifa po siparima oko Manite peći i na još par mjesta,
a nastavio sam i svoje empirijsko istraživanje utjecaja sunčanice na trekere, još malo pa ću izdati radnju na tu temu.
sve te naše žrtve poslužile su da u najboljoj maniri relativistike uzdignu naše junake najdužeg dana, koji su smogli snage, koncentracije i prije svega motivacije i volje da završe cijelu stazu ultre. Slovenska trojka je bila dominantna od početka, prava šteta da trenutno nemaju dostojnu, dovoljno zainteresiranu domaću konkurenciju, jer bi im pobjede vrijedile još i više. na tom vrhunskom nivou ipak bi bilo lijepo vidjeti kojeg od naših šahovničara. dakle ne jadnih igrača šaha kakav sam ja bio u najboljim danima, nego neku od takvih zvjerki zbog kojih mašemo našim šahovnicama

meni je glavna zabava trke od te opet nesretne Manite bilo vaganje motiva za stati ili produžiti. tu je došla gadna kriza, samo me energetsko piće malo diglo. ali opet sam imao premalo vode koju sam ovdje morao svu žrtvovati, nisam imao rezerve za odigrati eventualne produžetke, ne daj bože penale. tako je to kad sve karte baciš na napad i očekuješ pobjedu u regularnom vremenu. a onda ti se dogode Turci. ne u srcu Hrvatske kao pred 500-tinjak godina ili noć prije trke, ovaj put su Turci bili u želudcu Hrvata.
ovaj trek sam si poklonio za rodjendan, s veseljem i hihotanjem sam se prisjetio tog detalja dok sam oko Marasovca provodio instant dijetu detaljno se prisjećajući svih obroka proteklih dana. "evo buraz, prva trećina života je sad, priznajmo tolko, prošla, a obilježavaš to rigajući na koljenima." ali sa smijehom. dakle bit će sranja još, ali dok se možemo smijati dobro je.

tu negdje na livadama Marasovca sam ostao bez teksta, što se trekinga tiče. iako sam prije toga pod pritiskom nevolja
buntovno proglasio stvar osobnom i stvarno se napenalio da završim krug, počeo sam malo previše kontemplirati o rečenom s početka teksta.
onak, ima u tom našem trekanju jako zabavnih momenata, napališ se na neke brežuljke, neku stazu, neki potok, meni je npr sada bio sveti cilj doći na Buljmu kako god jer sam htio omirisati vjetar na onim livadama. Nos mi je bio začudno budan, onaj neki ugodni miris koji je išao sa mnom negdje od ispod Rujna mi je pokazao Velebit u novom svjetlu.
neki trekinzi budu baš prepoznatljivi i pamtljivi po tim mirisima. i kud misli znaju sve otići od tih mirisa?! na sasvim
neke druga polja od onih kojim hodaš. volim kad misli tako putuju dok noge hodaju planinom.
divno je kad se može, kad se složi dan i prilika, kad se ljepote tako otkrivaju i nude same od sebe svakim novim korakom. i cijela atmosfera te priče raste kao u nekom filmu. onda se neke stvari jednostavno dogode i to se pamti. ne možeš to isforsirati, izvući na neku rutinu (bar meni to ne uspijeva, možda nekim profićima i tako ide), treba se štošta poklopiti i to određenim redom.
a postoji i druga varijanta, kad zapravo ne možeš, ma realno i ne smiješ! a jako želiš. kad te motiv dovuče
preko postojećih granica. nekad je neka nagrada previše privlačna i izazovna, iako cijena može biti jako velika poslije.
možeš si razmrdati tijelo i zdravlje, a ponekad si i malo sjebati si život ako zabriješ prejako. baš treba znat kad stat, koliko god teško bilo stat kad se jednom dobro krene ili ti je cilj tako napet.

a opet.... nemaš Najduži Dan baš svaki dan. nemaš onakvu romantičnu birtiju na otvorenom kao tu večer kad smo tamo dočekali ljeto. nas nekoliko na gornjem parkingu, muzika, šum potoka u mraku, zvijezde gore između litica, ledo škrinja, hladna piva, vjetar u krošnjama i na licima, dobro društvo.... ma samo je još logorska vatra falila! i čekaš one koji nisu stali.
možeš bit pametan i stati kad treba, nekad je očito da treba, al nekad treba i skočit i protiv pameti. ko tamo na Masleničkom mostu drugi dan, 3-2-1-bungeeee!!! ak ne skočiš ne buš nikad znao kak je to. stat il skočit?
da li će ti biti više žao zato što nešto jesi ili zato što nešto nisi napravio?

na kraju priče, ma glavno da je moving :)