malo drugačiji sportovi

S obzirom da su dogodovštine s početka i kraja putovanja, onog dijela u civilizaciji, već više manje opisane kroz javljanja sa mjesta dogadjanja - ostaje mi samo malo opisati sam uspon, za onih par koje to zanima. Dakle tehnička strana cijele priče. Tko je čitao današnji Večernji, prilog Ona, može ako pažljivo čita otkriti kako i zašto sam ostao bez partnerice u navezu. Tak je ispalo da idem sam gore. Što je dosta loše jer dijelovi puta zahtijevaju navezivanje, zbog ledenjačkih pukotina u koje je lako upasti. A to je prilično konačni kraj putovanja, opcenito gledajući. Jer su rupe duboke i po stotinjak metara. Ledenjak sam relativno lako i bezopasno prešao, izuzev jednog mjesta gdje sam pokušao prebaciti ruksak preko pukotine zamahom, ali 30kg težak ruksak je malo inertan pa mi je pao u rupu, u z "znao sam, jebemti!". Ne duboko, birao sam gdje ću raditit taj manevar, ali 2m sam se ipak morao spuštati po njega dole. U frižider. Problem sa visinom sam imao na C1. Nakon samo jedne noći na 3800 u base kampu digao sam se na 4300, iz iskustva sam znao da bi moglo biti problema sa tim dizanjem i bilo je, malo je bolila glava. Ne previše, jedan kirgistanski aspirin (mislim) je to riješio učinkovito. Još drugu i treću noć sam morao frknut po jednog za mirno spavanje i to je bilo sve.

Penjački problemi su nastali između kampa 1 i 2, tu su baš grde pukotine preko cijele staze, tj "staza" preko i oko njih. I svi idu navezani. Ja sam nakon jednog dana opreznog izvidjanja odlučio da se to može i bez štrika i bome može. Uz veliki oprez. Malo sam se i navezao sa jednom Katalonskom trojkom, više druženja radi. Inače i nisam bio baš potpuno sam, skompao sam se brzo sa velikom talijanskom ekspedicijom, nekoliko Nijemaca sa Austrijskim vodičem - himalajskom facom Crhistianom (koji je na kraju išao rušiti brzinski rekord uspona, ne znam da li je uspio). Tu su bili i ti dečki iz Katalonije. Svaki put ja bih rekao "Hola, Espana" a oni "no Espana, Catalunya, BArcelona, Aragorn". Svi smo ih zajebavali. Čak i jedan krezubi Kirgiz koji nije znao beknuti ni engleski ni španjolski je u jednom trenutku uletio sa "Real Madrid!" na što smo se svi u kampu odvalili od smijeha. Tak da je uvijek netko bio na vidiku, gore stvarno ima dosta ljudi. Rekao bih dosta preko 150 na C1, oko 50 na C2 i blizu 20-30 na C3. I to stalno cirkulira gore dolje i dolaze novi i novi. Sezona u punom jeku. Kirgistanski nosači su mnogima furali ruksake za nešto dolara, recimo dolar po kili tereta, al ja sam smatrao pitanjem principa da sve sam iznesem gore na svojim leđima. Što sam platio puknutim leđima, baš teško to vuć na brdo. Dizanje kampova je bilo i najteži posao, sa teškim teretom ici gore. Cijelo vrijeme sam bio na granici aklimatizacije (vidi onaj dijagram), jako brzo sam se dizao gore. Jer sam osjećao da je u glavi sve ok, a i htio sam snagu trošiti na vrh a ne na školsku aklimatizaciju. Talijani su radili ovo drugo, stalno išli gore dole i ne znam jel se itko od njih 30 na kraju i popeo. Nijemci isto, istrošili se na pametnu aklimatizaciju i na kraju nitko od njih 7 nije mrdnuo iz C3 prema gore. Osim Chrisa, koji je maznuo vrh za 6 sati round trip. Meni je trebalo 8. Al frajer je prava zvjerka, bio na Broad Peaku i sprema se na Manaslu. Jako brz i iskusan tip. No idemo redom.

Na C2 sam uhvatio svoje frendove koji su krenuli tjedan dana prije. I sad smo bili u fazi, Ivica je vec odradio Razdelnayu na 6150m, što je korak do odlaska na C3. Skuli i ja smo isto to odradili dan kasnije skupa. Put za C3 i time za vrh je bio otvoren, što se tiče aklimatizacije. Iznad C2 više nema potrebe za navezivanjem, ima strmih dijelova ali ništa jako izloženo, a nema više pukotina. Sad smo imali otvorene sve kombinacije, dva šatora, možemo ići u raznim kombinacijama gore. Ali stanje s njima je bilo loše. Skuli je bio iscrpljen 10-dnevnim proljevom, njegove ambicije zadovoljene sa 6150m. Ivica je bio jak ali ga je pukla sunčanica i jaki bol u oku, pa se bojao da mu se isto ili gore ne ponovi na putu za vrh, gdje je već dosta opasno i po glavu. Makar smo imali još dosta vremena i za odmor i ponovni pokušaj te nedaće su ih tak iscrpile da su ostali i bez volje, što je najvažnije tu. I pokupili se doma, igrajući na sigurno. Vjerojatno je to bilo najpametnije za napraviti. Nažalost odoše oni. I ja sam moram dalje, ko i dotad. Ali u glavi sam bio spreman na to, napravio sam neki klik i za mene je vrh bio izvjesna stvar, ako me vrijeme pusti. Ali stigla je i moja kriza. Dečki su mi ostavili hranu, plin, ali i proljev. Damn! Proveo sam cijela dva dana na C2 na relaciji šator-shit house. Shit house je inače mali snježni zaklon na dnu sipara gdje je kamp. A par metara dalje je ledenjačka ploča gdje je nekad prije stajao kamp. Pred 15 godina je grunuo potres i srušio lavinu sa cijele strane planine, poginulo 40-tak ljudi u jednom trenutku, najveća pojedinačna katastrofa u povijesti alpinizma. I tak ja odlučim malo prošetati po "groblju" nakon jednog olakšanja i skrenem par metara sa staze. I propadnem preko glave u pukotinu prekrivenu snijegom! Samo instinkt i sreća su me spasili, uspio sam nekako nogama zakačiti rub pukotine. Ispod mene 20-30m rupa. I nitko nije ništa vidio, iako su šatori 20m dalje. Samo tak bih nestao. Onu katastrofu je preživio jedan tip ili dva u cijelom kampu, legenda kaže da je bio na sranju u vrijeme lavine. Ja sam skoro okrenuo priču, "poginuo na sranju u nedostatku lavine". Sve ostale je lavina bacila u takve pukotine i od 42 mrtva nadjena su samo tri tijela. Ostali su jos tu negdje.

Drugo jutro odlučio sam da je dosta, idem u 6h iz C2 tak da mogu skidat gaće usput bez publike. Naime svi ostali kreću gore oko 7, kad se sunce malo digne i zagrije. Psovao sam tu Razdelnayu naizmjenicno sa smijehom, jer sam iskreno uživao u prizoru oko sebe. Dva tri tipa su me prestigla, pustio sam ih da prte svježi snijeg. Na vrhu R. blistao sam od sreće, smijeh kroz umor. C3 je sad 50m ispod mene, ja sam tamo, put je otprt. Uz težal vjetar na sedlu dižem šator, tu upoznajem onog Chrisa. Iz silne dosade frajer mi je došao pomoći raditi šator po skoro olujnom vjetru i cičoj zimi koja mrzne prste. Začas smo se skompali i čuo sam priču o idealnom poslu. Ostavio je uredski posao i sa 34g počeo voditi turiste po velikim brdima svijeta. Prošao sve kontinente, sva popularna odredišta, i zarađuje usput. Tu je sa curom i svojom grupom, oni Nijemci koje srećem od početka uspona. Pita me za moj plan. Ja sam tu spreman čučati 3-4 noći i čekati dobar dan za uspon. Jaki Bugarski penjači koje sam sreo u BC su mi rekli da su čekali 3 noći na C3 i morali odustati zbog vjetra. Šta ako ne dočekam? Onda idem na C2 u svoj drugi šator na oporavak pa ću opet ovamo. Moja mantra je putem postala ona pjesmica "We have all the time in the world". Kad god bi mi bilo teško usporio bih još malo i mrmljao si taj stih. Vrh, moj si kako god okreneš. Prvi dan sam se ravnao po Chrisu, ako on ide sa grupom gore idem i ja. A on ih je poslao u C2, zbog jakog vjetra. Kasnije je sam otišao na vrh i cura mu i ja smo zabrinuto gledali kako se oblaci zatvaraju nad vrhom. Izišao je dolje samo zahvaljujući GPSu, a satima iza njega i dvoje Čeha ili Rusa, uz sreću što su se oblaci razišli. Čekam ja svoj dan.

Ono na što nisam računao je stiglo drugu noć. Dotad sam bio samouvjeren jer mi je glava bila začudo potpuno čista, ni traga od visinske bolesti. ALi probava me polako iscrpljivala. Ništa nisam jeo tri dana, tj ništa zadržao. Samo čajevi. I onda je došla noć snježne oluje, kad me je snijeg zatrpao u šatoru. Ulazilo na sve sitne rupe, mislio sam da ću se smrznuti i bilo me strah zaspati. (tu istu noc je ta vjetrusina razbila moj drugi prazni sator na C2 i odnijela ga nizbrdo, ali su srecom decki iz Talijanske eksp. ulovili leteci sator i pobacali kamenje po njemu. takav me je docekao nakon spusta). To jutro sam bio napola spreman odustati, potresen i iscrpljen nespavanjem i zimom. Ali kad sam izišao van iz šatora dočekao me savršeni dan. Potpuno vedro nebo. Vjetar je opet bio tu, jako jako hladno. Ali nema čekanja, idem. Obukao sam sve na sebe i krenuo. Ubrzo su mi se ruke počele kočiti, nisam imao dobre rukavice pa sam strpao ruke u džepove i tak ko penzioner hodao po 30-40 stupnjeva zaleđenog nagiba, samo na dereze. Ispred mene je ubrzo bio samo još jedan penjač, njega sam upotrijebio ko vodiča, izgledao je ko da zna kam ide. Jedini interesantan detalj je bilo 100m visinskih na Noch, drugu stepenicu. Tu je neki snježni greben nagiba možda 30-60 mjestimično. Napokon malo zabave za cepin i dereze. Desno je neka teža varijanta i tu je pred koji dan poginuo jedan penjač iz Poljske. Nažalost još leži tamo, tik pokraj staze. Polako napredujemo za Čehom i eto nas nakon nekih 5-6 sati na vrhu. Stajem gore i pitam ga kaj je to vrh? Je je! Izvačim odnekud trenutak euforije i vrisnem, zagrlimo se, kratki foto session i ajmo mi dole odavde. Sjecao sam se živo jučerašnjih oblaka i upozorenja Chrisa da se u lošoj vidljivosti lako izgubiti na širokom podvršnom platou. A da bih si "najlakši 7-tisučnjak" učinio zabavnijim ponio sam samo 2 gela i energetsku čokoladicu (koje sam već pojeo), voda mi se smrzla u ruksaku i nisam imao baš ništa za staviti u zube. Dodajte tome neprospavanu noć i tri dana bez prave hrane. Nisam bio in the mood za turizam po vršnom grebenu i ležanju na -30 windchilla. Istog trena kak sam apsolvirao činjenicu da sam na vrhu najveća želja je postala "A sad bi mogli na more!". I odoh dole, polako, oprezno, koncentrirano i sigurno. Pad ovdje nije dozvoljen.
Moj doživljaj visine od 7134m? Iskreno - nemam pojma, došao sam gore, vidio, poslikao, i okrenuo se dole. Nisam imao energije za emocije i znanstvena opažanja. Znam da sam pomislio "i, di je utjecaj visine? zakaj mi se ne vrti u glavi ili ne znam kaj? umoran sam ko pas, kaj još je novo? pih bezveze".
Stvar je bila u tome da sam to popeo u transu, jako jako slab i isrcpljen onim glupostima prije. Gore sam išao na čistu volju i praznog rezervoara. Ali, "we have all the time in the world" se vrtilo cijelo vrijeme. I to je to. Možda sve skužim kroz koji dan, jer još mi ništa nije sjelo.