malo drugačiji sportovi

Upravo sam se vratio sa 40km trcanja, trening koji nije zavrsio dobro kako je poceo. Forsirao sam preveliku duljinu, znao sam to odmah, jer zadnji trening je bio 25km pred 2 tjedna. Po svakoj logici ovaj je trebao biti 28 – 30km, ne vise. Ali lijep dan i poznati teren gdje se lako izvucem autostopom ako treba kratiti, a i velika zelja i svjesnost da krajem kolovoza ceka MtBlanc 155km trcanja nagnali su me da probam. Pa kaj bu – bu.Jos mi se tresu ruke od hipoglikemije i zime, trcao sam na nula stupnjeva u majci kratkih rukava, zubato sunce nije grijalo bas dosta. Odnosno, bilo mi je ok dok sam trcao, tak se covjek zgrije. Al ja sam puko, tam oko 31.km-a (kolko sam maloprije rekao da sam smio ici max?), pukao ko kokica. Genijalac naime nije nista ponio za jest, ni novaca za kupit nesto usput. Neke cudne mazohisticke porive sam pustio da me vode danas. Zanimljiv je taj pad koji predstavlja hipoglikemija u kombinaciji sa prevelikom duljinom. Vrtilo mi se u glavi, slika mi bjezala, skoro na rubu da padnem, morati cu malo prouciti mehanizme u biokemiji u takvim slucajevima. Mozda sam htio podsvjesno osjetiti to u kontroliranim uvjetima, kao opomenu sto me ceka ako na ovogdisnje treking tipa Velebit i Blanc slucajno odem neoprezno i samouvjereno. Na kraju sam si priustio nekoliko km hodanja i onda autostop do doma.

Dok sam onak jadan i prazan i slomljen kilavio neki spori trk zadnji km do kuce kroz glavu su mi nepogresivo i nezaboravio prolazile neke epizode slicnih iskustava sa proslih utrka. Bilo je toga, o da.
Prvi maraton, teski raspad sistema tam negdje oko Jaruna pa teskih, kamenih nogu u agoniji do cilja. Pa supermaraton Zg-Cazma, prvih 42km za 3:30 i onda zadnjih 20km za 2:30, od cega zadnjih 10km za 1:30h, neizrecivo sporo, bolno, tesko. Zivo se sjecam te trke, Petrina i ja smo skupa trcali do iza 25.tog, onda je on otisao napred, pa sam daljnijh 10 isao sa Marijom Paulus, sada Schwartz, tada ponajboljom nasom maratonkom. Iza 42 ja sam dosta usporio i stigla me druga Mare, Trosicka. Koji km sa njom i onda i ona leti dalje. A ja sve sporiji i sporiji. Robert Schw. se vozio sa autom gore dole, bio je pratnja nekim trkacima, u jednom trenutku mi je dodao vode kroz prozor i pitao kaj mi je. Ja velim “puko sam”, pita on “di boli” a ja krenem nabrajat, kvadri, listovi, kriza, kuk,stopalo, ma ko Jeremija. Sjeo sam par puta na travu kraj ceste i cvilio od bolova. Automatski sam nastavio hodat pomalo dalje, cekajuci da padnem u neku grabu i da me pokupe poslije smetlari. Ambulantni kombi koji je pratio trku se sve cesce motao oko mene, brizna doktorka pitala “jel ide”, padale su oklade di ce me skupljat. Meni su jako licili na lesinare taj put. Jer su vec skupili par krepanih trkaca usput. I vidio sam ih kao glavnu prijetnju mojoj ambiciji da zavrsim tu trku, moju fix ideju. Ja sam se naime tako naumio kazniti jer smo samo tjedan dva prije bili diskvalificirani sa one trke Cro Challenge di smo se budale u mraku zgubili podno Imbera i nismo mogli naci KT. Marko iz ekipe mi se pridruzio, trcao je malo iza mene i bili smo obadva spemni poginuti ili doci na cilj. I dosli smo.

Negdje na 50inekojem km sam opet poceo trckarat, iz ciste dosade rekao bih. I fanatizma. Buban, simpa bradonja iz Cazme me stigao i prestigao par km prije cilja da bih ga ja onda uhvatio i presao u samom finishu. Koji je bio cista poezija za mene. Na onoj ubojitoj uzbrdici na ulazu u Cazmu sam dobio posiljku energije iz najdaljih kutaka mojih stanica, tabla na kojoj je pisalo 60km je bila ko da nekom polumrtvom od zedji u Sahari napisete voda - jos 200m. Usprintao sam u cilj u vremenu 5:59:50. Ispod 6 sati, 10 sekundi ispod 6 sati!!! Nemoguce! Da puknes od smijeha. Iz birtije kraj cilja trku su gledale neke zgodne cure, tip na razglasu se vec uspavao od dosade (jer pobjednik je dosao 2 sata prije) pa mu je moj trk bio sjajna prilika za vjezbanje senzacionalizma, ispo sam frajer ni kriv ni duzan. Za potrebe impresioniranja promatracica otrcao sam jos 200m, kao meni je prekratka trka , tek sam se zagrijao, otisao iza ugla i pao mrtav kraj kante za smece. Poslije je ispalo da sam cak dosao drugi u kategoriji i dobio i neke novce, jer mi je konkurenciju svu sa staze odvezla Hitna :)) Marko je bio treci.

O, krepao sam ja jos par puta, ali na sta ce licit ovaj post budem li pustio uspomene van?! Spomenut cu neke jace epizode, trening 3 tjedna prije jednog sljemenskog maratona i onda pucanje na 36.km na samoj trci, odustajanje, al ok to je bila vise ozljeda nego pucanje. Prvi Velebit trek, tu su me unistili zuljevi, od Batinovice do Senja sam cupkao na petama i psovao, a tempo je padao, paaaadao... upuzao sam u cilj vec halucinirajuci, Simun bi mi cestitao a ja sam mu rekao “samo malo, sam malo da vidim jel prava..:” On me gleda i ne kuzi o cemu ja to, kamerman snima i cudi se, svi si misle da sam napokon poludio, a ja sam samo htio opipati Nehaj i provjerit da je to to, da je gotovo, GOTOVO AAAAAHHHHH. Bobo se samo smijao, samo on je znao kako je tesko bilo taj put. Skoro znao, jer nije on strgao koljeno vec na pocetku trke i klipsao ostatak puta i dehidrirao usput.
Pa onda prosli Velebit. Nekoliko ljudi mi je reklo da znaju da cu ja pobijedit, to se kao podrazumijeva. Bio sam bas ljut na njih. Kak oni to zamisljaju “lakim poslom”?! A je se pretrgao da dodjem do kraja. Na cilju su mi se tresle i grcile usne, nisam mogao izgovoriti razumljive recenice. Grlo mi se upalilo od onih ugljikohidratnih buckurisa kaj sam pio cijelim putem, bio sam Prazan, preprazan i da bih slavio za mene stvarno velicanstveni dan. A cak ni ne bih tak bio umoran, dobro sam raspodijelio snage, da se nisam zgubio iznad Oltara i priredio si dodatnih 5-10km trcanja okolo naokolo, u panici, koji su me potpuno iscrpili. Na sta tek lice oni koji odustanu ili dodju puno kasnije? Morat cu poceti raditi intervjue nakon trke

Zato se nikad ne ljutim i ne pizdim ako mi partner negdje na trci pukne. Poptuno ga/ju razumijem. I suosjecam. A meni nema druge nego stiskati sa treninzima, malo pametnije nego danas, ako mislim proci Blanc, cijih 155km i 8100m uspona (i jos toliko silazaka) mi iz danasnje razvaljene perspektive izgleda zastrasujuce brrrr. I neopisivo privlacno :)). A sad, skuzajte, idem u krevet otegnut papke