U raskoraku želja i stvarnosti

Kao iz vedra neba:
- Znam da neću imati više djece, a volio bih.
- Kako znaš da nećeš?
- Pa pokušali smo ... i stalno pokušavamo, smije se, jer je situacija naprosto neizvedivo nemoguća.
- Hahahaha, pa kakve to veze ima sa mnom?

Nije objasnio, a ja nisam inzistirala na pojašnjenju. Možda mi je, malo nespretno, pokušao nešto reći, iako nisam baš sigurna što.

- Znaš, ja od tebe ne dobivam ništa bez čega ne mogu, rekla sam, do tebe je hoćeš li ispuniti svoje želje ili nećeš. Naš je odnos prelijep, takav nikada više neću ostvariti ni sa kim. Sretna sam da sam uopće doživjela jedno ovakvo iskustvo u ovim godinama. Hoće li se nastaviti ili ne, do tebe je. Jedino što želim je da budeš sretan i da se ostvariš u svakom smislu. Sa mnom ili bez mene.

Nije komentirao ništa, samo me, još malo čvršće stisnuo u zagrljaj i gurnuo mi nos u uho, na što su mi se nakostriješile sve dlake na tijelu.

Onda je doletjela malecka, legla na mene, obgrlila me ručicama i rekla:
- Tako je lijepo mekano na Juliji !
Onda je i on legao povrh malecke, dok sam ja ispod njih dvoje jedva disala i kmečala, pa smo se tako škakljali i smijali.

Život čine male stvari, vesele, vedre i nježne.
Naš život nije uvijek veseo i vedar, al nježan jest.
Uvijek.