Mala dječja glavica puna teških misli

- Što radiš? - upita me mala mišica.
- Gledam nešto na mobitelu.
- Smijem li i ja s tobom?
- Naravno, pa ti si moja prijateljica.

Ugnijezdi se pored mene, nasloni mi glavu na rame i obgrli me rukom preko prsa, a nogu prebaci preko mojih nogu.

- Julija, što si ti mom tati?
- Prijateljica, kao i tebi.
- A šta si ti i prije ovdje stanovala?
- Jesam.
- A zašto je došao moj tata?
- Zato što je htio, kad mu ti dođeš, jedno mirno i sigurno mjesto za tebe. I zato što vas ja, oboje, jako volim.
- Aha ... klima potvrdno glavom i vidim da je zadovoljna odgovorom.
- Voljela bi da tata ima curu? - upitam.
- Pa ... ne bih ... mama bi se onda ljutila.
- Ali i ona je imala druge dečke, pa se tata nije ljutio. Htio je da bude sretna.
- Ali sada nema. Ja bi najviše voljela da se tata i mama pomire, ali znam da neće ...

Na te riječi, tako tužno izrečene, steglo me u grlu i oči su mi se napunile suzama.
Pomazila sam je po kosi, poljubila glavicu, ona se još čvršće stisla uz mene i nastavila gledati u mobitel.