Ljudi poput nas

Ma kad ga vidim, onako prelijepog i uspavanog, golog, opruženog na krevetu, s rukama ispruženim iznad glave, zaboravim na sve što trenutno radim.
U nekim godinama, čovjek želi iskoristiti svaki lijepi trenutak.
Pa mu se tako prišuljam, iako njega teško što može probuditi, mladost je to, duboki san, ono čega se ja više ni ne sjećam ... no da ... prišuljam se, legnem pored njega, nosom mu pređem po licu, usnama milujem ušnu resicu, lagano je grickam, a noktima nježno zagrebem od dlana, zapešća, preko podlaktice, nadlaktice, pazuha, (obožavam njegova pazuha), pa sve po bočnoj strani prsa, do boka i dijela bedara.
On spava, ali mu tijelo reagira. Koža mu se ježi cijelom dužinom, promeškolji se, nerazgovjetno mrmlja i kut usana razvuče se u smiješak.
Ipak, san polako popusta i sad istinski počinje uživati u mojim milovanjima.
- Nemoj stati, kaže mi i malo me jače stisne u zagrljaj.
- Griva moja lijepa, tepa mi.
Ljubi mi čelo i kosu. S tisuću malih, nježnih poljubaca.
Ponoć je odavno prošla, ali igra se nastavlja.Takva je noć. Topla.
Puna želje i volje.
Često tako, zagrljeni i opčinjeni jedno drugim, dočekamo zoru.

Prošle su pune četiri godine našeg zajedničkog života.
Nije uvijek bilo ni lako, ni idilično, ni bezbrižno. Neće ni biti.
Kao ni u jednoj vezi ili braku.
Međutim, način na koji, još uvijek, reagiramo jedno na drugo ... čudesan je.