Je li dovoljno?

Oboje smo svjesni da pored sebe nemamo osobu s kojom želimo ostariti.
Oboje smo svjesni da trenutno živimo život koji nam nije po volji.
Oboje se nadamo promjenama. Želimo ih.
Želimo ih, iako smo svjesni da ih neće biti.
Ne možeš nikoga mijenjati, a nisi spreman ni na vlastitu promjenu.
Lakše je samo kad imaš kome to reći.
I taj netko to razumije.
Sve je ista priča, a opet, toliko različita.
Oboje se grčevito držimo sjećanja i uspomena. I gradimo nova sjećanja i uspomene.
Jedinstveni razgovori i što bi bilo da je bilo.
Što će biti, ni jedno od nas ne zna.
I nekako, u tom neznanju, nadamo se istom.
Ali želja postoji.
Želja za promjenama na bolje.
I tu se, nekako, nalazimo jedno uz drugo.

Nismo ustali iz kreveta u nedjelju.
Proveli smo je, stisnuti jedno uz drugo, istraživali se i voljeli.
Počelo je buđenjem, a završilo kasno na večer, kad smo od iscrpljenosti zaspali.

No, je li to dovoljno?