Da ga budim ili ne ... ?

Vani leprša snijeg.
Volim te večeri kad se skupimo jedno pored drugoga pod pokrivačem.
Slušam zapuhe vjetra i uživam u njegovoj toplini.
Rukom me prima za bedro i prebacuje moju nogu preko sebe. Lagano rukom prelazi po koži i nježno stišće prstima cijelom dužinom moje noge.

" Jooooj, ta tvoja bedra", mrmlja mi pored uha, dok mi se koža ježi ...
Bog mi je dao raskošno tijelo, poprilično skladno. Uvijek sam imala struk, pa onaj momenat, kad u čučnju stoji iza mene i drži me za struk dok ja klečim lica uronjenog u podlogu kreveta i lagano klizi u mene, neodoljiv mi je.

Savijam ruke na leđa, prema njegovom trbuhu, želim osjetiti napetost mišića, a on ih primi jednom rukom i obuzda svaki moj pokušaj pomicanja ...

Nije grub. Iako ponekad volim kad mi ne dozvoli da se mičem, nepogrešivo zna trenutak u kojem me oslobađa stiska i dozvoljava mi da posegnem sama za sobom ... voli kad se samozadovoljavam dok je u meni.

Nikada nisam imala ovakve orgazme. Dugotrajni su i intenzivni. I nikada nisam više uživala u svome tijelu kao sada.

I da, ne sjećam se da sam ikada imala potrebu stalno milovati partnera kao što to imam sada.
Doduše, nije ni čudo.
Koliko sam ja nesavršena, on je čista suprotnost.
Gledam ga baš sad. Zaspao je dok ovo pišem i opet osjećam nježna krila leptira ... negdje u preponama ...

Da ga budim ili ne ... ?