Milovanje pogledom

Čim sam zakoračila na kamene ploče, ugledala bezbroj malih galerija i čula glazbu koja se rasipala s nekoliko prozora na različitim lokacijama ovog malog grada, smještenog na brežuljku s kojeg je pucao prekrasan pogled, zaljubila sam se u trenutku, i bila sam sigurna da će se isto dogoditi i njemu.

Istina je da sada, u jesen, cijeli gradić odiše određenom mirnoćom. Prošlo je ljetno ludilo i tople noći. Bila sam sretna da smo uopće dočekali sunčani vikend da možemo na izlet.

Nekako je nevoljko pristao na putovanje u nepoznato. Već danima neraspoložen, zbog poznatog razloga, pristao je krenuti kad je uvidio da nemam namjeru dan provesti u kući.

Šutjeli smo gotovo cijelim putem. Kao za inat svemu, svirao je CD koji voli njegovo dijete, pa redovno zajedno pjevaju.
Ovoga puta nije pjevao, ali se rasplakao. Više ni ne moram pitati zašto su mu oči suzne. Znam.

Kako sam se nadala da će pogled u daljinu odagnati loše raspoloženje, odvela sam ga na terasu restorana, s koje puca pogled na okolne brežuljke.
Nebom su plovili krasni oblaci, sunce je izvirivalo i skrivalo se iza njih i bilo je predivno.
I nekako, dobro raspoloženje se vratilo. I osmijeh na lice ... dok na terasu nije ušetala mala obitelj s bebom u naručju.
Gledao je dijete s osmijehom, očiju punih suza ...
- Nemoj, molim te, rasplakati ćeš i mene, rekla sam.

Obrisao je oči ponuđenom maramicom i nasmijao mi se.
- Ne budi tužna. Barem ti nemoj ...

Pojeli smo pizzu, popili pivce i bacili se na istraživanje uskih kamenih uličica.

Vidjela sam da mu se jako svidjelo. Fotkali smo jedno drugo i bili uistinu veseli.

Na putu natrag, složili smo se kako je dan bio divan.
Unatoč svemu.