Odustajanje kao opcija?

Ništa se, zapravo, nije promijenilo od zadnjeg posta.
Već je više od mjesec dana otkako je otputovao duhom u Nigdjezemsku.
U tom sam vremenu vidjela ljutnju, očaj, samosažalijevanje, samodestrukciju, probdjevene noći i spavanja mrtvačkim snom, doslovno danima, ali nigdje nije bilo ni naznake onom nekom prkosu koji ne da da se stvari odvijaju mimo njega.
Iskreno, očekivala sam taj prkos i inat i rečenicu: "E, ne dam da me maltretiraš i vrijeđaš, jer hoću biti otac tom djetetu! To zaslužujem ja, a to zaslužuje i to dijete!"

Ništa od toga se nije dogodilo. On je zapao u stanje "nije me briga", a ja sam postala žalosna zbog toga. Svi moji argumenti obili su se o njega i vratili meni, pa na koncu više ni sa mnom nije htio razgovarati o tome što mu se zbiva i što ga muči.

Mislim, znam što ga muči, ali kako pomoći nekome tko pomoć ne želi?

Točno vidim greške koje radi i točno znam kako će se stvari razvijati, ali više ne govorim ništa. Znam i to da mu je savršeno jasno da će jednog dana požaliti zbog svojih postupaka, ali se čvrsto drži nauma da odustaje od svega i da će pristati na sve što bivša bude zahtijevala, čak i po cijenu da ne viđa dijete.

Iz moje perspektive borca, to je nedopustivo.
Iz njegove perspektive, bolje je biti što dalje, da ne dođe u napast da je udavi.
Obzirom da sam, na žalost, imala prilike čuti kojim rječnikom se ophodi prema njemu, jasna mi je njegova bojazan, iako, nadala sam se da u njemu postoji crta prkosa i borbenosti.

Dvije sam godine viđala tu borbenost, međutim, nestala je ...

Srećom, moj posao ponekad zahtijeva izbivanja iz kuće po dva. tri dana, pa nekako puštam njega u miru koji treba, a ja punim baterije kad ga ne gledam u takvom stanju.
Nije da ne bih mogla dolaziti doma i nije da me poruka kao: "Hoćeš doći kući da legneš pored mene da te zagrlim?" ne dovode u napast da se smjesta vratim, ali ne dam da upravlja mojim emocijama.

Unatoč svemu, ovaj smo vikend trebali na izlet kojem sam se jako veselila, no, vrijeme je omelo naše planove, pa smo ostali doma.
Prvi put nakon mjesec dana, nekako oboje normalni i posvećeni jedno drugome.
Dok je vani pljuštala kiša, ležali smo jedno pored drugoga, puno se mazili, jeli u krevetu i pogledali bezbroj filmova.

Što će se sutra dogoditi sam Bog zna, a što će se dogoditi za dva tjedna na trećem ročištu, ne želim ni misliti.