Nemoćna pred ljubavi ...

Vraćam se iz mira svojeg seoskog imanja. Nosim putnu torbu i još nekoliko vrećica, kao da me nije bilo tjednima. Odlažem sve na pod u spavaćoj sobi i pomalo bezvoljno sjednem na krevet. Kasno je popodne.

Dočekuje me s veseljem, osmjehom i zagrljajem. Gurne me na krevet, prekorači preko mene i čvrsto grli. I ne pita ništa. Ljubi mi oči, obraze, kosu. Usne još namjerno izbjegava. Želi da sama posegnem za njegovima.

Teško mi je ostati nezainteresirana pod tim njegovim rukama, pa napokon, obujmim i ja njega, uzvraćam zagrljalj i već, pomalo željna, prolazim mu prstima kroz kosu i blago ga čupam.
Klekne ispred kreveta, savije mi noge u koljenima i dovede me do ludila.
Pa još jednom ...

Onda ga odgurnem, želim da ustane, pa mi je, dok sjedim, taman na divnoj visin da mu uzvratim istom mjerom. Milo za drago. Ti meni, ja tebi. I opet ja tebi, jer si ti meni ...

Već je odavno prošla ponoć. Ležim okrenuta leđima, guzom u njegovom krilu i osjetim da je tvrd. Pokušam se meškoljiti, ali mi ne da i onako, bezobrazno, bez pitanja (:-)) samo ga osjetim kako prodire...

Zaspali smo, ne znam u koje doba.
Negdje u toku noći opet smo dohvatili jedno drugo, sve u nekom polusnu.
Volim te orgazme u polusvjesnom stanju u kojem ostanem opletena njegovim rukama i tako se probudim na zvuk alarma.

Svirao je nešto duže od uobičajenog.
Nije bilo vremena da ga rukom prekine.
Ruke su zauzete mojim grudima.
Srećom je melodija zvona za nježno buđenje toliko nježna, da je gušt uz muziku voditi ljubav.

Sad više nisam sigurna bježim li da nadjem mir ili se vraćam da osjetim nemir...