Nove spoznaje o sebi samoj

Cijeli život gajim neobjašnjivu odbojnost prema maloj djeci. Tuđoj, naravno.
Moji su dečki odavno samostalni, svoji ljudi, pa sam, nakon razvoda, godinama živjela sama.
Samoća je stanje koje volim i koje mi je ugodno.
Sasvim se dobro nosim sama sa sobom.
I tako je bilo do njegovog dolaska. S njim, dobila sam i maleno dijete. Dosta nespretno sam dijelila s njima zajedničke dane. Nespretno, jer naprosto mislim da nemam smisla za malu djecu.
Tokom zadnje dvije godine, to stvorenjce mi se uvuklo pod kožu i sve češće mi je kroz misli strujala želja da budem baka.
Doduše, iako žive sa svojim partnericama, mojim dečkima to nije ni na kraj pameti.

Prekjučer sam izgovorila rečenicu za koju sam mislila da je nikada neću izgovoriti.
- Ako želiš, ja ću ostati s djetetom. Odi raditi.

Zašto sam to rekla?
Zato što znam koliko su mu dragocijeni trenuci s tim malenim stvorenjem, a isto tako sam znala, ako je vrati u petak navecer majci, u subotu nakon posla, nema nade da će je opet dobiti.

Oni koji su ikad vodili parnice oko skrbništva, razumjeti će o čemu govorim.

Suprotno svim mojim sumnjama u vlastitu sposobnost da se brinem o tako malenom stvoru, dan je prošao izvrsno.
Baš nikakvih problema ni prolivenih suza.
Mojih, naravno.

U trenutku kad se vratio s posla, sjedila mi je u krilu dok sam joj čitala slikovnicu.
Kleknuo je pored nas.
- Čekao sam dvije godine da doživim da me dijete dočeka kod kuće kad se vratim s posla, rekao je i rasplakao se.