Znam što želim, velika sam

Prava je istina da ga volim.
Nisam zaljubljena, već ga volim. Onako čisto, kao što volim još nekoliko dragih ljudi i kao što volim članove svoje obitelji. Znam da, na isti način, i on voli mene. Vežu nas puno dublje stvari nego što je to samo seks.
To što o seksu najčešće pišem ... eh ... ne želim zaboraviti detalje, jer, teško da će mi se nešto ovakvo ikada više ponoviti.
Vjerujte mi na riječ.

Jedno prema drugome nemamo nikakvih obaveza. Bolje rečeno, imamo obaveze koje želimo imati.
I, moram reći, nemam obaveze ni prema njegovom djetetu. Zapravo, imam jednu. Skupiti usne u poljubac, kad mi dotrči u zagrljaj prije spavanja. I to je sve.
Ono zbog čega ga još više volim je način na koji brine o djetetu. U svojih pedeset godina nisam srela muškarca koji je sposoban samostalno voditi brigu o tako malom djetetu.
I volim ga zato što mu ništa nije teško učiniti za mene. Doslovno, ništa.

Dobro, slažem se da me ne poznajete, ali da imate tako malo vjere u bistrinu mojih misli, malo me razočaralo.
Još me više razočarao pokušaj da mi objasnite kako ovo zaista nije ono što ja želim.

Iskrenost mi je najbitnija od svega. I cijenim što ne skriva od mene ono što bi većina muškaraca sakrila.
S jednim sam lažljivcem provela život. Taj je radio mnogo gore stvari od toga da bi, mrtav-hladan, nakon provoda legao u moj krevet.
Ne želim ga ograničavati ni u čemu. Isto tako, ni meni nitko ne brani da radim isto, samo što sam ja dovoljno lijena da mi se to ne da. Ne volim noćne izlaske, ni zadimljene barove, ni buku, ni metež ... meni je moj kućni mir iznad svega.
U većini slučajeva, taj mir dijelim s njim.

Da sam htjela ozbiljnu vezu, tražila bih muškarca godinama primjerenijeg sebi. Ne bih se ni upuštala u ovu avanturu.
Nemam se namjeru, Bože sačuvaj, udavati ni vezivati. Ne želim "pravu stvar", što god to značilo.
Još manje želim novu obitelj. Jer, ja obitelj imam. Svoju djecu.
Naravno da vide u kakvom smo odnosu on i ja. Pretpostavljam da je djeci drago, napokon, vidjeti vlastitu majku nasmiješenu i zadovoljnu, pa ne prave pitanje tko je zaslužan za taj osmijeh. Jednostavno prihvaćaju. I njega i moje zadovoljstvo.

Uzimam iz ove "veze" baš ono što trebam. Ne smatram da sam ikome u prolazu. Mislim, bolje rečeno ... svi smo mi nekada, negdje, nekome, u prolazu ...
Svjesna sam toga da će otići. Kad ? Ne znam i ne zamaram se time.
Hoće li mi biti teško ?
Vjerovatno hoće. Možda ne baš teško, ali da će mi nedostajati, hoće.
Proveli smo zajedno, za sada, skoro dvije godine. Dovoljno vremena da ti netko nedostaje ako ga nema.

Ništa nije zauvijek.
Nit je on moj, niti sam ja njegova.
Ovo je jedan prijateljsko-ljubavni odnos kakvog trenutno trebamo oboje.