Veza bez obaveza

U ovu sam "vezu" ušla svjesna svega što mi može donijeti. U startu spremna da, obzirom na njegove godine, ne očekujem ... no, ne očekujem ništa. Ako stavim na vagu dobre i loše strane našeg odnosa, loših gotovo i nema.
Iskreno govoreći, ni tu lošu ne bih tako nazvala.

Dobila sam puno od njega. Jako puno. Pokazao mi je kako izgleda život u dvoje. S puno nježnosti. S beskrajno mnogo onih usputnih zagrljaja i poljubaca dok se mimoilazimo u stanu. Držanja za ruke dok gledamo film, češkanja i masiranja dok ležimo jedno pored drugog. I jako, jako puno razgovora ...
Vjerujem da je većini to sasvim normalno, ali meni nije. Nikada to nisam imala.

Upoznala sam mu roditelje. Smiješno je kad to kažem, jer je njegova majka samo dvije godine starija od mene. Danas sam k njoj otišla na kavu. Sama. I baš se dobro slažemo. Pretpostavljam da žena sluti kakav je naš odnos, ali ničim to ne pokazuje. Pogotovo ne pokazuje neprijateljstvo. Vrlo je draga prema meni.
Neki smo se dan čule video pozivom. Usput je i njega vidjela pa je komentirala kako joj sin lijepo izgleda.
Iznenadila me izjavom, pa onako u brzini mogla sam smisliti jedino: pa tvoj je, mora ti biti lijep !

I njegovo se dijete vezalo za mene, Jučer je izjavilo kako me voli više nego tatu.
Uglavnom, živimo kao jedna mala obitelj, sa vrlo malo, gotovo ništa trzavica.
On bi volio imati još djece. To mu, na žalost, ne mogu podariti.

Kad je ova naša priča počela, jedini uvjet koji smo imali jedno prema drugome je iskrenost.
Pa čak i onda, kada naizgled nije ugodna.

Doduše, sigurna sam da će mnogi od vas reći da sam luda što trpim njegove povremene susrete s drugim ženama.
Ali, radi se o tome da ne trpim.
Do prije koju godinu, sama pomisao na takvo što bi me izludila. Sada ne. Jesam li sazrela ili sam samo svjesna prolaznosti ovoga što imamo, ne znam. Znam samo da mu, kad odlazi, poželim dobru zabavu.
Vjerujem da je to pokušaj pronalaženja osobe s kojom bi mogao osnovati pravu obitelj. Imati još toliko željenu djecu.
Čak ni nakon tih susreta, njegov odnos prema meni se ne mijenja. Ali ni malo.
Gotovo da mi se čini kako nas još više povezuje.

Danas je otišao na jedan takav susret.
Prije nego je otišao rekao je: Idemo sutra s djetetom u kazalište ?
Naravno, rekla sam i nastavila ručati.

I još jedna stvar mi nikako nije jasna ...
Doista ga volim, onako zrelo, bez zahtjeva i očekivanja, ali da odluči sutra otići, ne bih mrdnula malim prstom da ga pokušam zaustaviti.
Vjerujem da, i nakon njegovog odlaska, naš će se odnos nastaviti u nekom drugom obliku. Vjerujem da će se, ovo prijateljstvo koje smo izgradili, nastaviti i dalje.

Pitam prijateljicu jesam li normalna i je li normalno to što se tako ponašam, je li normalna ta moja tolerancija, a ona mi kaže da sam sretna što sam uopće doživjela jedan ovakav sklad i nek uživam u njemu i našem odnosu dok je tu. Dok je prisutan.
Jer, tko zna što nam sutra donosi ...